Još mi se čini kao da je bilo u snu. Bio je kišni kalifornijski dan i odjednom smo se stvorili u neuglednoj, ali neopisivo šarmantnoj lučici koja kao da je smještena negdje na kraju svijeta gdje je bog rek'o laku noć, a ne samo 20-ak minuta vožnje od San Francisca, najprogresivnijeg američkog grada. Nigdje ni psa, a kamoli čovjeka. Sivi apokaliptični oblaci su samo dodali na dramaturgiji. Kaže on: 'Ponesi četkicu za zube i duplu majicu iz auta.' Imala sam i jedno i drugo pošto smo noć prije kampirali u blizini Mendosina. Ilegalno. I ložili vatru. U Kaliforniji. Nedopustivo. Jednom Balkanaci, uvijek Balkanci. Pravila su tu da se (povremeno) krše, tim više što smo znali kakav nas pogled na ocean čeka kad se ujutro probudimo. To ne bismo sigurno imali ni u jednom legalnom kampu. I za to se uistinu isplatilo zariskirati. Srećom, sve je pošlo dobro po nas, nitko nas nije skužio i prošli smo neokrznuto.

Nisam puno razmišljala što će mi pobogu četkica i majica, više sam bila fokusirana na to kako smo završili i što radimo u ovoj pripizdini. Jedini znak života bio je mali sportski klub u koji smo ušli i sjeli za šank. Bilo je još dvoje ljudi. Jedan gospodin zavaljen u fotelju, a drugi, konobar ili nešto slično tome. 'Ovo ti je iznaneđenje za rođendan.', reče on (u daljnjem tekstu Smač). Taman kako ću izustiti: 'Ovo je neka zafrkancija.', opet će Smač: 'U četri će nas skupit brod i idemo na svjetionik na kojem ćemo prespavat'. 'Buđenje na svjetioniku. Eto zašto će mi četkica za zube i dupla majica' promislim. Nepovjerljivo promatram kroz prozor parkirane zahrđale brodice koje, čini se, nisu isplovile još od doba Kennedyja.

Do četri je u spomenutom klubu pala partija ping ponga (Smač mi je opra ušice), najjeftinije pivo u cijeloj Americi i par panoramskih slika s terase nakon čega smo se spustili do pontona gdje nas je trebao čekati gliser koji će nas povesti do East Brother Light Station-a. Nije prošlo par minuta i evo ih. Stephanie i Brian stigli su po nas dvoje i još jedan par penzionera. U petominutoj vožnji u dotrajalom gliseru doznala sam da su Stephanie i Brian ustvari naši domaćini i da imaju, po mojem mišljenju najbolji posao na svijetu, al' o tome dalje u nastavku.

Najprije par informacija o East Brother Station-u. Nakon što je svjetionik automatiziran, Vlada je htjela srušiti predivnu viktorijansku kuću i ostale objekte na otoku, ali prosvjedi lokalnog stanovništva spriječili su rušenje. Svjetionik je uvršten u Nacionalni registar povijesnih mjesta u 1971. godine, a nakon nekoliko godina zanemarivanja, osnovana je neprofitna udruga koja se izborila za državne potpore i privatne donacije, te je zahvaljujući volonterskom radu obnovljena struktura na otoku koja se sada koristi za bed & breakfast (savršen primjer kako bi se i kod nas moglo spasiti na tisuće zapuštenih državnih objekata da je malo više društvene odgovornosti s građanske, a da ne govorim političke strane). Ponuda uključuje večeru, spavanje i doručak, a gosti imaju izravan utjecaj na očuvanje svjetionika. Naime, sva prikupljena sredstva idu u budžet za restauraciju i troškove održavanja objekata i opreme na otoku. Osim posjetitelja, veliku ulogu u očuvanju svjetionika imaju i volonteri, ali i kućepazitelji koji vrlo odgovorno i s velikom ljubavlju drže ključeve svjetionika.

Po dolasku na otok, bacili smo se na brzinsko razledavanje nakon čega smo se smjestili u svoju malu, ali neopisivo šarmantnu sobicu koja se zove Walter Quarters po jednom od svjetioničara koji je imao najduži staž na otoku. To je ujedno i jedina soba u Fog Signal House-u. Ostale četiri su smještene u predivnoj viktorijanskoj kući i kudikamo su veće i komodnije, no naša je meni nekako najslađa jer neodoljivo podsjeća na brodsku kabinu u drugom razredu Titanika.

Nakon što nam je servirala bogati hors d’oevres, Stephanie se vratila u kuhinju dovršiti večeru u slijedovima, a Brian je ostao s nama (sad nas je već bilo ukupno 5 parova, jedni malo stariji od nas, te tri para koji bi nam komodno mogli biti roditelji), te nam je uz čašicu pjenušca počeo pričati priče o svjetioniku. Iako East Brother krije nevjerojatne priče, većinu je više zanimala priča o njima. Kako je mladi bračni par završio radeći na svjetioniku? 'Kad smo se upoznali još prije 15-ak godina dogovorili su se da ćemo obići svijet brodom. U međuvremenu smo nabavili brod i počeli ga pripremati za putovanje života. Prije godinu i pol dana ugledali smo oglas u kojem su se tražili novi svjetioničari i odlučili smo se prijaviti kako bi uštedjeli još nešto novca. Za točno deset mjeseci krećemo u svoju avanturu, a do tada ćemo uveseljavati goste na otoku.', povjerio nam je Brian. Stephanie i Brian ne samo da su predivni domaćini nego su i zaslužni zbog toga što je boravak na otoku za svakog posjetitelja (čitala sam reviewe naknadno) izvanserijsko iskustvo. Ona je vrsna kuharica koja nam je pripremila jako ukusnu juhu s lećom, zatim složenac od patlidžana, šalše i mozzarelle, potom piletinu u kadulji umotanu u pršut i šparoge kao prilog (trebao je biti i pire krumpir koji je Brianu ispao na pod dok joj je pokušavao pomoći), te na kraju pitu s jagodama, a moja je na sebi imala svjećicu pošto mi je bio rođendan.

Na otoku nema TV-a, a bome ni wifi-ja, ali zato ima zavidan broj društvenih igara, knjiga i drugih zgodnih alata za razbibrigu. No najveća terapija je pogled na San Francisco koji se zagonetno pojavljuje kroz maglu, a prati ga soundtrack satkan od zvuka valova koji neprestano udaraju u hridi i glasanja galebova, tuljana i pelikana, inače prvih susjeda svjetionika, te nježnog zvuka signala za maglu. Još kad se na nebu pojavi dvostruka duga kao što je bilo za našeg boravka, cijela priča postaje bajka iz koje se nikada ne želiš probuditi.

Iako je smješten niti 10 minuta vožnje brodom od kopna, osjećala sam se da sam miljama daleko i matrala u sebi da svaka minuta potraje što duže. Doručak koji nam je Stephanie pripremila bio je u pravom smislu riječi gurmanski, a povijesna tura koju nam je Brian priuštio zaintrigirala bi svakoga pa čak i one koji nisu previše zainteresirani za mehaniku ili fiziku pošto nam je objašnjavao kako funkcionira signal za maglu, kako su se s godinama mijenjali sustavi za svjetlo na svjetioniku i sl. Nakon nepunih 24 h provedenih na ovom bajkovitom mjestu, poželjela sam ostati vječno. A bome i Smač. Čak nam je palo na pamet da se prijavimo na sljedeći natječaj kad Stephanie i Brian odu na svoje putovanje oko svijeta. Nikad se ne zna. :) Ukoliko vas je zaintrigirao ovaj post i ukoliko planirate put za San Francisco, neka vam ovo bude jedna od must see destinacija. Vjerujte mi na riječ, nećete zažaliti. Samo imajte na umu da je smještaj bukiran i po nekoliko mjeseci unaprijed, a sve možete provjeriti na službenoj stranici ovdje

Buđenje na East Brother svjetioniku je nešto što ću zauvijek pamtiti i fala Smaču na lipom iznenađenju. Za sve vas koji možda nemate priliku posjetiti Ameriku, imajte na umu da je i hrvatska obala prepuna malih, slatkih svjetionika. Čula sam da neki od njih nude sličnu stvar kao East Brother Light Station, stoga ću vam dati mali domaći rad. Istražite koji je svjetionik u Jadranskom arhipelagu otvoren za javnost i objavite informaciju u komentaru. Totalno sam se zakačila na ovaj tip turizma i rado bi ponovila ovakvo iskustvo, ovoga puta na hrvatskom tlu.