Kaže, i on ju je čuo od drugih, pa kako su njemu i on dalje, a ja je, eto, vama: 'Prije neki dan, u sveopćem kaosu s izbjeglicama, jedan će Beograđanin, zgrožen komunalnim stanjem u parku, drugome: 'Pogledaj ti prljavštine koja će da ostane iza njih!' Na to mu drugi sugrađanin reče: 'Pa, ni da ih pobijemo ne bi bilo mnogo čišće.''

Na kraju rabin još kratko doda: 'Rodilo se, valja ljuljati.' Da nam je pameti, tu bi valjalo završiti.

Skoro pa se ne bi imalo što dodati, jer kad se dijete rodi, posve je nebitno tko je otac, zašto se nije rodilo prije ili poslije, na drugom mjestu, manje glave, a tišeg grla. Hoće li te sutra pljunuti ili ti vratiti čašu vode. Tu je i traži svoje. A na tebi je da budeš čovjek ili čedomor.

Projekcije (1. Dio)

Dok je u Nauenu, malenom gradu na istoku Njemačke, gorjela zgrada namijenjena smještaju izbjeglica i azilanata, u Vukovaru, hrvatskom simbolu ratne patnje i progonstva, odvijala se druga drama. Filmska. Jedna je Njemica škarama za metal rezala žicu na bugarsko-grčkoj granici. Na putu u slobodu ju je, tek minutu poslije, zauvijek omeo šaržer metaka. Iza njezine filmske smrti, sitnim slovima na odjavnoj špici, ispisan je skromni podsjetnik na brojne druge smrti, manje prozaične. One stvarne, kao što je stvarna i tragična bila smrt Michaela Webera, devetnaestogodišnjeg studenta fizike iz Leipziga, po čijoj je sudbini upriličen kratki igrani film 'Lanac', redatelja Eickea Bettinga (2014), prikazan u ovogodišnjoj natjecateljskoj konkurenciji Vukovar Film Festivala.
Michael Weber je u pokušaju da se dokopa Zapadne Njemačke, iskrvario u podnožju planine Pirin u južnoj Bugarskoj, 150 metara (492 stope) od grčke granice. Ubijen je u samo svitanje rušenja Berlinskog zida, ne tako daleke 1989. godine. Poput nekoliko tisuća Istočnih Nijemaca prije njega, procijenio je da bi u susjedni grad ili, nekima bukvalno kvart, bilo jednostavnije, odnosno, manje opasno otići okolnim putem. Nije uspio. I nije usamljen u tom neuspjehu. Mnogi su na licu mjesta brutalno likvidirani kao dezerteri i 'granični razbojnici'. Ono što ga izdvaja, činjenica je da je posljednja žrtva bijega iz Istočne Njemačke.

Kako stvari stoje, sasvim je sigurno da će netko u budućnosti snimati i gledati filmove o nekim drugim mrtvim 'graničnim razbojnicima', ljudima koji su svoju sretniju budućnost pokušali dostići 20-ak godina poslije, prelazeći te iste granice, ali putujući u drugom smjeru. Možda će grop mučiti druga nijema grla, dok se na filmskom platnu nekog ljetnog kina na drugom kraju svijeta otvaraju vrata hladnjače parkirane uz cestu u blizini austrijskog grada Gradišća. Sedamdeset i jedno raspadnuto tijelo, koje se netom provuklo kroz žice duž grčke granice, zapljusnut će užasnute gledatelje smradom čovječanske moralne bijede. Sedamdeset i jedan mrtav čovjek nadomak gradu koji su, gle ironije, u neka druga vremena podigle izbjeglice. Neke sretnije izbjeglice, naši ljudi. Hrvati u bijegu pred Osmanlijama.

To vam je isti narod koji će poslije vremena turskog zuluma bježati još nebrojeno puta, što zbog glave u torbi, što zbog kamena u želucu. Prodavat će se u ta loša vremena bolesni vinogradi za kartu do Amerike, plovit će se od Jadrana do Egipta i El Shatta. Bježat će se iz omražene Jugoslavije. Ići će se na 'privremeni rad'. Spašavat će se devedesetih živa glava iz Vukovara.

Bit će u povijesti prilika i kad će bijeg osujetiti državna granica. Suze će se sve do danas liti za kostima na austrijsko-slovenskoj granici, do mjere da će događaj postati simbol prijepora tolikim generacijama Hrvata poslije.

Što drugo reći na to, nego 'Bleiburg je naš. To su naši vojnici i zločinci. Sirijske izbjeglice nisu'.

Projekcije (2. Dio)

I dok se Europa još nije snašla s 'čedom' koje joj se nepozvano pojavilo u kući, pa se rodbina prepire tko će više potegnuti, a tko se bolje ograditi, neki u Hrvatskoj bi tu neželjenu prinovu, iako ova pristojno zaobilazi njezine državne granice, najradije teleportirali pred vrata prve bliskoistočne džamije, šutnuli je što dalje od svog 'bijelog svijeta', u vilajet iz kojeg je i došla. U drugi i nerazumljivi dio planete, gdje divljaci još uvijek režu ljudske glave. Daleko do našeg pitomog kraja. Od naše oaze tolerancije, ljubavi i mira u kojoj nikad nije bilo kama i jama. Da nam ne prlja parkove, ne skida križeve i ne plaši malu djecu.
U redu, pomalo karikiram. Ljudi su uplašeni i to je posve prirodno. Strah od nepoznatog je normalan, sve dok postane nenormalan. Dok ne pređe u paranoju, totalno ludilo u kojem se sve loše iz čovjeka samog zalijepi na onog drugog, nepoznatog i potencijalno opasnog. Tad teroristi postaju bebe u rukama iscrpljenih majki.

Procjena da traumatizirani ljudi traumu ne ostavljaju u mjestu u kojem se dogodila, nego je u zbjegu tegle sa sobom, provlačeći je i ispod granične žice, sasvim je u skladu s realnošću. I strah da se konflikti i krvava interna priča iz domicilnih zemalja izbjeglica ne prelije u naše dvorište. Pa i strah od širenja radikalne vrste islama koji nagriza sva druga i drugačija kulturna tkiva, u kojem se izbjeglice vide kao Trojanski konj, buduća glasačka baza koja će, u skladu s dogmama svoje religije, težiti odbacivanju vrijednosti za koje se Europa tako krvavo izborila. Ljudi su uznemireni, jer su pred njima promjene u kojima ne naziru napredak, već poteškoće. Tko voli poteškoće? Život kakav su imali možda nikad više neće biti isti, što je opet tako prirodno i normalno i, ako smo ljudi, a ne monstrumi, ne smije utjecati na našu odluku da drugima ne činimo ono što ne bi da netko čini nama. Naprotiv, već da učinimo sve što je u našoj moći, ljudski i kršćanski, ako hoćete, jer kršćanstvo se ne brani brutalnošću, već milosrđem. Nahrani, zbrini i postavi jasna pravila igre. Kružnicu preko koje se ne prelazi. A to je zadaća države.

Dezerteri lišeni moralne stigme

U Siriji je brutalni rat. Ne crno-bijeli, o kakvom smo mi navikli raspravljati, nego odvratno-sivi rat. Tu je promatranje sukoba kao borbe dobra i zla posve promašeno. Nema tu traga manihejskom natjecanju između boraca za slobodu i krvožednih diktatora. Priča o Siriji je trakavica o višeslojnom, kaleidoskopskom građanskom ratu u kojem postoji bezbroj međusobno zaraćenih frakcija, tako da izjave tipa 'neka idu braniti svoj dom' prilično gube na smislu.

Prema izvješćima UN-a, od početka sukoba u toj zemlji je poginulo preko 200.000 ljudi, uključujući i više od 10.000 djece. Oko 7 i pol milijuna je interno raseljeno, dok je 4000 000 ljudi u izbjeglištvu, od čega 90% u okolnim zemljama, koje grcaju pod tim teretom. U izbjegličkim šatorskim kampovima, po podzemnim garažama, bez dovoljno vode i hrane, bez struje i budućnosti za njihovu djecu, žive ljudi koji su nekada imali kuće, poslove i domovinu. Među njima ima žena koje su ostale bez muževa, same s brojnom djecom. Među njima ima onih koje su mučili i tukli. Ima i djece koju su, opet po izvješću UN-a, 'tukli metalnim kablovima, bičevima, drvenim i metalnim palicama, povrjeđivali elektrošokovima (i po genitalijama), čupali nokte na rukama i nogama. Osim toga, neka su djeca seksualno zlostavljana, silovana ili su im prijetili silovanjem. Vršena su lažna pogubljenja, gašene su cigarete po njima, lišavana su sna i na kraju prisiljena da gledaju mučenja članova obitelji'.

Po tim i takvim kampovima, osobito u Jordanu, djevojčice otimaju ili obitelji prisiljavaju na prodaju bogati pedofili iz Saudijske Arabije i Katara.
Nema više Sirije u kojoj su 1943. tisuće Grka s Lezbosa i drugih otoka pronašli spas od gladi i njemačkih nacista. Sirijci su na brodovima koje guta Sredozemlje, a kad se dokopaju Europe, postaju tisuće malih St. Loisa – brodova koje oplahuje bešćutnost upakirana u formu viznog režima. Kao nekoć Židovi koje nitko nije bio voljan primiti.

Braćo (i drugovi) Hrvati, kršćani i ateisti, teoretičari zavjera i ostali laki na okidaču i žičanoj granici (kao da žice i zidovi zaustavljaju ljude), ovi koji su pred vašim vratima, ne žele takav život. Biste li ga vi htjeli? Osobito ne žele smrt. To su ljudi koji su imali sreće u nesreći, odnosno, nešto novca, znanja, obrazovanja, snalažljivosti i puno volje za životom. To su ljudi s imenom i prezimenom, životnom pričom i fejs profilom kao osobnom kartom, sa svim selfijima, uspomenama i brutalnim iskustvom Balkanske rute u njoj. Tu, pred vašim vratima, nečija su djeca sama na putu, poslana da spase živu glavu. Nečije udovice sa sitnom djecom. Studenti i oni koji nisu ni dobili priliku studirati. Braća koja su na putu izgubila jedan drugog. Mladići koje su krijumčari ljudima opljačkali, prevarili i premlatili. Ljudi s emocijama i pamćenjem. Pamtit će i vas.

Rodilo se, valja ga nunati. Možda sutra bude liječnik ili odvjetnik, a ne nužno terorist, na što ste ga još u pelenama osudili.