Možda jedina pozitivna vijest za antifašiste jest da su prošlotjedni marš i kasniji slabije posjećeni, desničarski heavy metal koncert, prošli bez fizičkih ekscesa te da potom nisu rezultirali stihijskim pogromom nad ‘licima neslavenske fizionomije’.

Sedam do deset tisuća ekstremista i njihovih simpatizera (najavljivalo se 15 tisuća) udružilo se u ideološki bizaran mozaik koji se ulicama kretao u razmaknutim blokovima pomalo nalik na raspuštene centurije.

Izvjestitelji javljaju da je u povorci bilo vođa zabranjenog Slavjanskog Sojuza (SS), koji je po Rusiji organizirao paravojne kampove, zatim tzv. neojazičnika, ultradesne varijante pseudostaroslavenskih pseudomistika-antisemita koji su paradirali u slavenskim haljama praćeni narodnim instrumentima (oni u potrazi za izvornim identitetom kao neprijatelje odbacuju i kapitalizam, i pravoslavlje), sve do neostvarenih liberalnih političara poput Vladimira Milova. Gospodin je donedavno glumio mladog progresivca na prosvjedima Nesuglasnih, ali iza Borisa Nemcova i Garija Kasparova nikako nije uspijevao iskočiti u prvi plan. Svoje učešće u skupu koji predvodi gomila s medicinskim i nindža maskama pružajući desnice na ‘sieg heil’ objasnio je željom da sve federativne jedinice u Rusiji imaju jednak budžetski tretman.

Naime, jedna od glavnih parola mitinga bila je: ‘Dosta je bilo hranjenja Kavkaza!’ To je aluzija na bilijunske dotacije koje Moskva iz centralnog budžeta šalje većinski muslimanskim gorskim republikama, ali zasad ne samo da ne uspijeva pokrenuti tamošnju ekonomiju, nego stimulira socijalnu neravnotežu između korumpiranih, kriminaliziranih elita i siromašnih masa sklonih islamskom ekstremizmu.

SOVJETSKI IMPERIJALIZAM JAČI OD NACIZMA
Neki zapadni analitičari i komentatori već godinama pokušavaju povlačiti paralele između putinovske Rusije i ‘za nacizam spremne’ Njemačke iz 30-ih godina prošlog vijeka. Pritom se zaboravlja da zapadnjački modeli nacionalizma i fašizma u interakciji s kulturološki osebujnim euroazijskim prostorom mutiraju u specifične političke koncepte i svjetonazore. Stoga spomenute paralele s Njemačkom iz ruske perspektive često djeluju ignorantski površno, rusofobno, pa i zlonamjerno.

Za razliku od ‘klasičnog’ zapadnoeuropskog nacionalizma, kod etničkih Rusa je prema brojnim istraživanjima prisutniji sovjetonostalgični imperijalizam. On podrazumijeva veliku, moćnu internacionalnu državu pod vodstvom ruskog, kao najbrojnijeg etnosa (‘Neraskidivi savez slobodnih republika sjedinila je zauvijek velika Rus!’ prva su dva stiha sovjetske himne).

NEONACISTI SE NE USUĐUJU NAPASTI KULT PUTINA
Osim što takav, šovinizmu blizak svjetonazor, ipak isključuje ‘etnički nacionalizam’, on je dosad iskazivao i mnogo slabiji mobilizacijski potencijal od potonjeg. Vladimira Putina smatraju herojem takvih sovjetonostalgičnih imperijalista. On je lider koji vraća negdašnje susjede pod imperijalni plašt ‘podižući zemlju s koljena i vraćajući joj svjetsku slavu’. Nasuprot tome, ksenofobni etnički nacionalisti koji marširaju Ljublinom, zagovaraju program koji nužno dovodi do raspada Rusije na račun mnogo manje, ekskluzivne etničke države. I stoga su ‘borci za rusku stvar’ čak i na mitinzima vrlo oprezni jer bi ih se moglo optužiti za separatizam. Ne prozivaju Putina osobno, iako je baš on autor politike dotacija za ratom razorenu Čečeniju i okolne republike.

Naravno, predmet je rasprava jesu li, i u kojoj mjeri, aktivnosti neonacista koordinirane od strane Kremlja, kojem dobro dođu ekstremisti kako bi sam režim ispao umjerenijim.

Zanimljivo je nadalje da, za razliku od Hitlerovog programa istočnog teritorijalnog širenja ‘Lebensrauma’ za ‘njemačku rasu’, neonacističke ideje koje se pokušavaju artikulirati na mimohodima u Ljublinu zapravo vode prema ubrzanom raspadu sadašnje goleme, multinacionalne i u mnogočemu fenomenalne države Rusije, čije je ustavno ime Ruska Federacija.

‘Inicijativa da se Rusiju proglasi 'nacionalnom državom ruskog naroda' proturječi samome principu ruske federativnosti’, piše žurnal Ogonjok i nastavlja:

’Šaljući takve zahtjeve, nacionalisti moraju informirati svoje istomišljenike da ratuju za raspad Rusije na odijeljene države – jer očigledno je da ni narodi Kavkaza, ni Burjati, ni Tatari, neće htjeti živjeti u ‘nacionalnoj državi ruskog naroda’. Popularizacija parole ‘Rusija Rusima’ i njeno citiranje u medijima već dovodi do toga da se u nacionalnim republikama Ruske Federacije već zamjećuju separatističke tendencije. Zasad još ne u krupnim razmjerima, no vidljive su i na Kavkazu, i u Tatarstanu.’

Kad je riječ o procesuiranju rasno motiviranih fizičkih zločina, čak i najkritičnije organizacije za monitoring rasne mržnje priznaju ruskim vlastima da su u zadnjih nekoliko godina pozatvarale na desetke, što maloljetnih, što punoljetnih višestrukih ubojica i članova neonacističkih skupina koje su terorizirale Moskvu, Podmoskovje i mnoge druge ruske regije. Neki od osuđenih služe doživotne robije.

No kad je riječ o policijskom tretmanu antirežimskih mitinga, ostaje dojam da vlasti s primjetno više entuzijazma i cinizma pritišću pokrete liberalno-demokratskih snaga. Potonje su, doduše, i puno otvorenije u namjerama da, kako kaže Kasparov, ‘demontiraju’ aktualni sistem.