Tako gradovi duhovi predstavljaju svjedočanstvo zamrznuto u vremenu i pričaju svoju priču o posljedicama neke lude ideje, neimaštine, katastrofe ili rata, koja je uklesana u puste ulice kojima je nekada sve prštalo od života.

Takva je sudbina umalo zadesila rodni grad komunističkog diktatora Josifa Visarionoviča Staljina, gruzijski Gori, koji su prije nekoliko tjedana okupirali Rusi, a većina od 60 tisuća stanovnika je napustila grad. Ipak, Rusi su u međuvremenu napustili Gori, pa se izbjeglice mogu početi vraćati svojim domovima.

Te sreće nije bio grad Agdam u susjednom Azerbajdžanu. Tijekom rata između Azerbajdžanaca i <b>Armenaca</b> za Gorski Karabah grad je 1993. godine uništila armenska vojska i spalila ga nakon što je protjerala stanovništvo. U gradu u kojem je nekada živjelo 150 tisuća stanovnika danas nema nikoga. Armenci su poštedjeli samo džamiju koju su u potpunosti išarali grafitima. Agdam je danas grad duhova. Ne može se posjetiti jer ga čuva armenska vojska koja priznaje da je riječ o azerbajdžanskom teritoriju, ali ga koriste ako tampon zonu i kao osiguranje za slučaj napada.

Slična sudbina zadesila je i tijekom rata na Cipru Varoshu, turistički dio grada Famaguste. Varosha je naselje u sastavu nepriznate Turske Republike Sjeverni Cipar. Prije 1974. i turske invazije otoka to je bio moderni turistički dio grada Famaguste. Posljednjih nešto više od trideset godina Varosha je grad duhova. U sedamdesetima mjesto je bilo ciparska turistička destinacija broj jedan, u kojoj se mnogo gradilo kako bi prihvatili sve goste koji su željeli odmor provesti upravo tamo.

Kada je turska vojska uspostavila kontrolu nad mjestom tijekom rata, ogradila je područje i zabranila pristup bilo kome osim pripadnicima turske vojske ili osoblju UN-a. Bivši tajnik UN-a Koffi Annan izradio je plan prema kojem je Varosha trebala biti vraćena pod upravu ciparskih Grka, ali to se nije dogodilo, jer su plan na referendumu odbili grčki glasači.

Budući da u mjesto ni novčića nije uloženo tijekom protekle 34 godine, sve polagano propada. Priroda je zavladala prostorom, metal je korodirao, prozori su razbijeni, a biljke su pustile korijenje po zidovima i putovima. Kornjače ležu jaja po pješčanim plažama. Do 2010. administracija ciparskih Turaka planira ponovo otvoriti Varoshu za turizam.

Ratni vihor opustio je malo francusko selo Oradour-sur-Glane nakon stravičnog pokolja. Tijekom Drugog svjetskog rata 642 stanovnika masakrirali su njemački vojnici kao kaznu za pomaganje francuskom pokretu otpora. Nijemci su prvotno namjeravali odmazdu izvršiti u susjednom Oradour-sur-Vayresu, ali su pogreškom napali Oradour-sur-Glane u lipnju 1944. godine. Prema svjedočanstvima preživjelih, muškarcima su pucali u noge kako bi umrli što sporije, a žene i djecu zatočili su u crkvu. Svi su pobijeni u pokušaju bijega. Nijemci su naposljetku uništili cijelo selo. Ruševine stoje i danas kao spomenik za mrtve i podsjetnik na događaje.

Osim ratova, najčešći razlozi napuštanja gradova su neimaština ili ekonomska kriza. Brojni su gradovi napušteni nakon što je propala tvornica ili rudnik o kojem su ekonomski ovisili. Grad Kadikčan propao je zajedno sa Sovjetskim Savezom. Nekadašnje rudarsko naselje na krajnjem istoku zemlje nedaleko od Kamčatke nastalo je kao dio sovjetskog plana o naseljavanju zabačenih najistočnijih dijelova zemlje. Uglavnom, zaključeno je da je održavanje grada financijski neodrživo.

Nakon što su se neki odbili preseliti centralna vlast im je zaprijetila da će im isključiti grijanje tijekom zime, a u tom podneblju to znači sigurnu smrt. Nakon prijetnji svih 12 tisuća stanovnika preseljeno je u druge gradove Rusije u roku od dva tjedna. U žurbi su za bivšim stanarima ostale brojne potrepštine i uspomene. 

Zanimljiv je i slučaj, u biti samo zbog imena, ruske Kalifornije. Ruske vlasti nedavno su dale s karte izbrisati selo Kalifornija zbog nepostojanja stanovnika. Selo je osnovao u 19. stoljeću ruski zemljoposjednik kako bi ismijao tadašnju rusku vlast koja je prodala Aljasku Sjedinjenim Državama 1867. godine. Nekada živo selo propada od sloma Sovjetskog Saveza, a posljednji su ga stanovnici napustili 2000. godine u potrazi za boljim životom. Ono je tako prestalo postojati i na zemljopisnim kartama.

Stanovništvo je gradove prisiljeno napustiti i zbog neke katastrofe, kao što je bio slučaj mjesta Pripjata u neposrednoj blizini nuklearke Černobil. Ljudi su tamo ostavili doslovno sve za sobom. Mogli su ponijeti samo dokumente i odjeću. Kasnije su lopovi počeli uzlaziti u kontaminiranu zonu i pljačkati stanove. Danas je sve opljačkano.

Najluđi grad duhova je San Zhina Tajvanu, u kojem se nikad nije ni živjelo. Zamišljen je kao turističko odredište za bogate u futurističkom stilu. Nakon niza nesreća tijekom gradnje projekt je obustavljen, a nakazne građevine nagriza zub vremena i one stoje kao spomenik jednoj ludoj i promašenoj ideji. Tajvanski Obrovac. Ubrzo se pojavila i legenda kod obližnjih stanara da grad opsjedaju duhovi radnika poginulih tijekom gradnje.

U svim fazama ljudske povijesti pojavljuju se gradovi koji su stjecajem okolnosti izgubili sve svoje stanovništvo, a oni ostaju stajati prkoseći zubu vremena kao živi spomenici jedne ere i podsjetnik na razdoblje dok je ulicama pulsirao život, a ne samo samotni huk vjetra.