Ruske vlasti navodno su u zadnji čas odlučile 'pojačati' delegaciju koja je prošlog tjedna putovala u Caracas na sprovod predsjednika Venezuele Huga Chaveza. Čini se da počinje nova etapa borbe velikih sila za utjecaj u državi s najizdašnijim zalihama nafte na svijetu
Izaslanstvo Ruske Federacije trebao je predvoditi vrlo utjecajni kremaljski operativac Igor Sečin, nekad potpredsjednik vlade, a danas direktor naftnog giganta Rosnjefta.
Osim što, kao jedan od najbliskijih suradnika predsjednika Vladimira Putina, godinama vedri i oblači ruskom energetskom sferom, Sečina se smatra organizatorom strateške suradnje između Caracasa i Moskve; veze koja zasigurno nije bila po volji SAD-u.
Ta uzajamna naklonost posebno se ogledala u naoružavanju Venezuele ruskim oružjem i koncesijama za golema naftna nalazišta uz rijeku Orinoco koje su ruske tvrtke dobile nakon što je Chavez nacionalizacijom imovine i drugim metodama otjerao iz Venezuele nekoliko američkih naftnih multinacionalki.
No osim Sečina, od najistaknutijih dužnosnika ruskog režima u Caracas su poslani i dugogodišnji šef diplomacije Sergej Lavrov te čelnica Sovjeta Federacije (gornji dom parlamenta) Valentina Matvijenko. Potonja je u govoru na dan sprovoda izjavila da se Chavez 'borio za svijetlu budućnost svoje zemlje', što je fraza koja se koristila za komunističke velikane u sovjetskoj epohi.
Premda se u Caracasu nisu pojavili ni Putin, ni premijer Medvedev, Moscow Times piše da poveća ruska delegacija nije imala tek pijetističku, nego i jasnu političku misiju: podržati nastavak Chavezova kursa u vođenju Venezuele.
Ili barem poštivanja potpisanih ugovora koji se u novijoj povijesti te nestabilne zemlje nisu pokazali kao osobito čvrste garancije. 'Posebnost rusko-venecuelanskih odnosa s vremenom će kopniti kao posljedica predsjednikove smrti' mišljenje je Fjodora Lukjanova, čelnika Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.
Službena Moskva pred izbore podržava Chavezovog nasljednika Nicolasa Madura, ali taj bi se pod pritiscima izazvanim sve težom ekonomskom situacijom mogao odlučiti za 'uravnoteženiji i pragmatičniji' pristup vanjskoj politici Venezuele te poslati nove pozitivne signale prema dojučerašnjem glavnom neprijatelju SAD-u kako bi se osigurao dotok toliko potrebnih investicija i nove tehnologije. Rosnjeft i Lukoil uložili su nekoliko milijardi dolara u razradu i eksploataciju lukrativnih naftnih nalazišta u pojasu Orinocco, ali zapadni mediji već danima pišu o tome da su Venezueli nužne još veće investicije i modernizacija, jer da se infrastruktura nalazi pred kolapsom dok vlada istovremeno želi povećati produkciju fosilnih goriva. A ako pak pobijedi desnoliberalni kandidat Henrique Caprilles, ruski interesi bit će u opasnosti.
Službena Moskva sada brine zbog desetaka milijardi uloženih dolara i otplata kredita koje bi joj trebale stići iz nestabilne Venezuele, ali bi mogle i propasti, kao što se to dogodilo s američkim kompanijama tijekom Chavezovih mandata. Njima je Venezuela prema međunarodnoj arbitraži ostala dužna stotine milijuna dolara (npr. Exxonmobilu).
U svom komentaru moskovski dnevnik piše da bi Venezuela mogla okrenuti leđa Rusiji ne samo zbog SAD-a, nego i u korist Kine koja joj je već sada najveći kreditor u, primjerice, naftnom biznisu. Pored toga, Kina u zemljama u razvoju ulaže u projekte od šireg društvenog značaja (kao Kuba koja je u Venezuelu poslala oko 40.000 radnika, od toga 5.000 visoko specijaliziranih), a Rusija se oslanja na personalne veze na vrhu koje mogu biti od vrlo slabog značaja kad se urušava autoritarni režim.
