Tvrdnje njemačkog suda utemeljene na svjedočenju Vinka Sindičića, Vice Vukojevića i Bože Vukušića, prema kojima se Đurekovićevo ubojstvo dogodilo po nalogu Mike Špiljka zbog njegove želje da zaštiti sina navodno upletenog u kriminalne aktivnosti u Ini, Jagečić smatra pogrešnima i kao odgovorne navodi Stanu Dolanca i Pavla Gažija te njihovu borbu za političku prevlast u tadašnjoj državi, ali i poriv za osobnim bogaćenjem. No nakon iznošenja svojih saznanja bavarski tužitelji su mu, priča nam, poslije konzultacija s nadležnim sucem Berndom von Heintschel-Heineggom sugerirali da bi sljedećeg dana na suđenju Pratesu 2008. trebao svjedočiti sukladno optužnici nastaloj prema informacijama koje su dobili od Vice Vukojevića i Vinka Sindičića. Izrazito razočaran takvom sugestijom, odbio je svjedočiti.

Naime Bernd von Heintschel-Heinegg, tada glavni sudac na Višem zemaljskom sudu u Münchenu, u kojemu se vodio proces protiv Pratesa i na kojem je zaključeno da je u organizaciji Đurekovićevog ubojstva bio Josip Perković, danas radi kao odvjetnik u jednoj privatnoj kancelariji u bavarskom Straubingu. Za Deutsche Welle je pojasnio da im je Sindičić u tom važnom slučaju bio krunski svjedok, iako je Državno odvjetništvo u međuvremenu pokrenulo istragu protiv tog istog glavnog svjedoka zbog lažnog svjedočenja.

'Sindičić je za nas bio važan svjedok. Došli smo do zaključka da Sindičić, što se tiče podataka vezanih uz ubojstvo Đurekovića, govori istinu. Istina je doduše da je Sindičić kao bivši djelatnik tajne službe imao neke otvorene račune. Tom aspektu smo se posebno posvetili i analizirali postoji li dvojba o uvjerljivosti Sindičića kao svjedoka u slučaju Đureković. I došli smo do zaključka da su ispravni navodi koje je iznio pred sudom. Ne možete nekoga tko je u nekom drugom slučaju iznosio nekorektne navode automatski potpuno isključiti i polaziti od toga da će uvijek iznositi neistine', pojasnio je bivši njemački sudac.

Anđelko Jagečić je pak njemačkim istražiteljima dao drukčije viđenje te traumatične situacije iz vremena političkih progona i likvidacija. Jagečić naime tvrdi da je priča o velikom kriminalu u Ini, ali i drugim uspješnim hrvatskim kompanijama, bila tek dimna zavjesa koja je skrivala bitku za političku moć i osobni probitak u komunističkoj Jugoslaviji poslije Tita. Udar na Inu Jagečić opisuje kao početak žestokog sukoba između saveznih vlasti u Beogradu i republičkih vlasti u Zagrebu, koji je imao za cilj destabilizirati političko vodstvo Hrvatske i uništavanje moćne hrvatske tvrtke. Iz transkripta sastanka tzv. Savjeta za zaštitu ustavnog poretka tadašnje SR Hrvatske na temu Stjepana Đurekovića 15. travnja 1983. godine, koji je održan na inicijativu Mike Špiljka, vidljiva je borba za političku prevlast kako između saveznih i republičkih vlasti, tako i oštro rivalstvo među republikama. Na sastanku na kojem su uz Špiljka sudjelovala još neka poznata imena, kao što su Jure Bilić, Ante Marković, Martin Špegelj, Pavle Gaži i Zdravko Mustač, između ostalog je istaknuto da tadašnji jugoslavenski ministar policije Stane Dolanc namjerno, policijskom i financijskom istragom, udara na Inu 'kako bi Slovenci nešto dobili iz nje'. Na sjednici je istaknuto da je Dolanc pokrenuo istragu o navodnom kriminalu u Ini na poticaj republičkog sekretara unutarnjih poslova Pavla Gažija, a on se saveznom čelniku SUP-a požalio da ne može ići dalje s istragom da se ne bi kompromitiralo narodne heroje, jer u Ini su radila njihova djeca, Mikin Vanja Špiljak, Titov Aleksandar Saša Broz te sinovi Ivana Krajačića i Mate Ujevića, Ognjen Krajačić i Milan Ujević Na inzistiranje članova tadašnjeg SUZUP-a, Gaži je uvijeno odgovorio da nije vodio nikakve razgovore o narodnim herojima.

Otkud Jagečiću saznanja o spregama tadašnjih komunističkih moćnika? U vrijeme Đurekovićeva ubojstva Jagečić je bio u rukovodstvu Podravke, kompanije također izložene političkim pritiscima tadašnjih komunističkih gospodara života i smrti u Jugoslaviji. Svoja saznanja o tom vremenu u kojem su Podravka, Ina, Đuro Đaković i ostale jake hrvatske tvrtke bile na udaru beogradskih moćnika i njihovih suradnika iz Hrvatske Jagečić je ispričao policijskom istražitelju Bavarskog kriminalističkog ureda Arminu Friedleinu u lipnju 2008. u Münchenu.

'Pozvan sam svjedočiti i pet sati sam tužiteljima iznosio svoja saznanja. Objasnio sam im da više od 20 godina živim tu priču, jer sam i sam, zajedno sa svojom obitelji, bio na udaru tadašnjih moćnika. Preživjeti hapšenja, protjerivanja s posla, optužbe za nacionalizam i rušenje bratstva i jedinstva bilo je izuzetno teško. I na mene je naručen atentat, bio sam praćen i tjeran iz zemlje, no preživio sam to zahvaljujući pomoći dobrih ljudi. Đureković, nažalost, nije bio te sreće', priča nam Anđelko Jagečić.

Ukratko, Jagečić je Nijemcima pokušao dočarati to razdoblje, posebno nakon smrti Tita, 1981. godine, kada je velikosrpska politika krenula uništavati moćne hrvatske tvrtke. Rekao im je da je Stjepan Đureković platio životom radi zastrašivanja ostalih neposlušnika režima te da zna nalogodavca tog gnjusnog zločina.

'Đurekovića osobno nisam poznavao, ali sam znao da je pobjegao iz Hrvatske, tj. Jugoslavije, u vrijeme kada je Pavle Gaži kao šef republičkog Sekretarijata za unutrašnje poslove, odnosno šef policije SR Hrvatske, progonio, optuživao i dao hapsiti kompletno rukovodstvo Podravke i dio rukovodstva u Ini. Sve motive njegova bijega u Njemačku ne znam, ali pouzdano znam da to svakako nije bilo politički motivirano. Prije je to bio strah da će biti uhićen kao i nekolicina vodećih ljudi iz Podravke te Ine, jer je to bila volja Pavla Gažija, jednog od najuglednijih političara SFRJ-a i osobnog prijatelja moćnog saveznog ministra policije Stane Dolanca. Koliko su Dolanc i Gaži bili bliski, osobno sam se uvjerio u to u vrijeme dok je Gaži bio generalni direktor Podravke, a ja direktor odjela za publicitet te uspješne tvrtke. Naime u nekoliko navrata vozio sam Dolancu u Beograd Podravkine poklone koje mu je slao Gaži, a obično su to bile skupocjene slike najvećih imena naive: Ivana Generalića, Mije Kovačića…', pojasnio je Jagečić.

Ubojstvo Stjepana Đurekovića naručio je radi zastrašivanja neposlušnih hrvatskih privrednika i političkih neistomišljenika, smatra Jagečić te kao nalogodavce tog zločina ističe Stanu Dolanca i Pavla Gažija. Javna je tajna da su velike tvrtke koje su imale zavidnu vanjskotrgovinsku bilancu bile pod, uvjetno rečeno, Udbinim reketom. Naime te su tvrtke za financiranje Udbinih potreba morale plaćati proviziju između 5 i 10 posto od svojih prihoda u inozemstvu.

'Pavle Gaži je kao dugogodišnji direktor Podravke godinama preko mješovite firme Otransa u Beču (zajedničko vlasništvo Podravke i Dr. Oetkera) te preko direktora, mađarskog emigranta Ištvana Lasla na ime Udbe uzimao novac s podračuna u ZOOG-u u Švicarskoj te ga uplaćivao i na svoj račun. Kada smo mi iz rukovodstva Podravke zatvorili taj kanal i 1982. godine kupili poduzeće Gartenberg kraj Münchena, Gaži je poludio na nas i sve nas ili pohapsio ili javno proglasio političkim kriminalcima. O Gažijevim financijskim malverzacijama prikupili smo dokumentaciju i odnijeli je Miki Špiljku, a on je o svemu obavijestio njegova zaštitnika Stanu Dolanca. Gaži je nakon toga zbog krađe 'Udbinog novca' na sjednici CK SKH-a smijenjen s čelnog mjesta hrvatskog SUP-a, kao i sa svih partijskih funkcija', prepričao nam je Jagečić, na što je upozorio njemačke istražitelje.

Tužitelji su mu, kaže, objasnili da je sudac pod velikim pritiskom te da želi što prije donijeti presudu Pratesu te da priča o Gažiju komplicira proces. 'Nisam želio teretiti Špiljka, kako mi je sugerirano, već sam im pokušao objasniti da su Špiljak i Dolanc kao vatra i voda. No oni to naprosto nisu shvatili. Cijelo su me vrijeme pitali: Zašto su Đurekovića ubili u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji? Vjerujem da ljudi izvan Jugoslavije naprosto nisu u stanju shvatiti što se tih 80-ih odvijalo na ovim prostorima. A možda zapravo ni nemaju interesa toliko duboko zahvatiti tu kompleksnu problematiku', pojašnjava Jagečić. Ističe kako je nakon svog izleta u München bio silno razočaran njemačkim pravosuđem jer ga je doživljavao kao posljednju nadu da pravdu i istinu istjera na čistac.

'Više puta sam pisao Mladenu Bajiću o svojim saznanjima i krimenu Pavla Gažija, no bez uspjeha. Kada sam, 2005. godine, protiv njega podnio i kaznenu prijavu, nakon manje od dva mjeseca odgovorila mi je županijska državna odvjetnica iz Koprivnice istaknuvši da moraju odbaciti prijavu jer svjedoci navedeni u njoj nemaju saznanja da je pravi nalogodavac Đurekovićeva ubojstva bio Gaži. Mene, recimo, uopće nije saslušala. Ponovno sam 2011. od Bajića zatražio da istraži taj slučaj, a ovih dana sam mu također pisao na tu temu jer su me iritirali argumenti bivšeg njemačkog suca koji više vjeruje Sindičićevim izmišljotinama nego vjerodostojnim svjedocima vremena, pa i stručnjacima koji su neke Sindičićeve navode ocijenili nevjerojatnima', navodi Jagečić.

Otkriva da nije samo on nezadovoljan Bajićevim angažmanom u rasvjetljivanju političkih likvidacija bivše države, već da su zbog nekooperativnosti hrvatskog glavnog državnog odvjetnika kritizirali i njemački kolege.

'Bajiću je ovo posljednja prilika da se primi posla i istraži sve pojedinosti oko ubojstva Stjepana Đurekovića jer jedino tako može zaštititi integritet hrvatske države', ističe Jagečić. Na pitanje na kojem sudu bi se to trebalo odvijati, budući da je Županijski sud u Zagrebu suglasan s izručenjem Perkovića Njemačkoj, Jagečić kaže: 'Hrvatski sud mora odraditi ovo jer njemački ne razumije svu problematiku.'

Pojašnjava kako se nada da nam više nisu potrebni tutori iz inozemstva za rješavanje problema od državne važnosti. 'Valjda smo nešto naučili iz iskustva s Haškim sudom. Dokazi za istjerivanje istine nalaze se u arhivima, a mnogi svjedoci tog vremena još uvijek su živi. Potrebna je samo politička volja da se konačno suočimo i raščistimo s traumatičnim događajima iz prošlosti', zaključio je.