Što prije to učinimo, prije će se sniziti temperatura i bit će manje razornih klimatskih utjecaja s kojima se moramo suočiti, piše Simon Lewis, profesor znanosti o globalnim promjenama sa londonskog University Collegea.

Uostalom, svijet se na te poteze obvezao Pariškim sporazumom. Pristalo se 'uložiti napore' kako bi se globalno zagrijavanje ograničilo na 1,5 Celzijevih stupnjeva iznad predindustrijske razine te istovremeno obvezalo zadržati porast 'znatno ispod' dva Celzijeva stupnja.

Da bi se to postiglo, trebalo bi prepoloviti globalne emisije u sljedećem desetljeću i pogoditi 'neto nulu' emisije do 2050. To znači da svaki sektor svake zemlje svijeta u prosjeku mora doseći nultu emisiju. A govorimo o proizvodnji električne energije, prometu, industriji, poljoprivredi...

Nulta emisija kao teško dostižan cilj

Za mnoga područja života nulta emisija je dostižan, ali krajnje ambiciozan cilj. Mogli bismo obnoviti domove i upotrijebiti prijevoz na električni pogon iz niskougljičnih izvora energije. Energija dobivena iz Sunca, vjetra i valova mogla bi napajati društva širom svijeta.

Postoje, međutim, područja u kojima je nemoguće postići nultu emisiju do 2050. Uvijek će postojati neke emisija da bi se uzgojila hrana za desetak milijardi ljudi u ovom stoljeću. A nema ni traga vijestima da bi u nekoh budućnosti nebom letjeli električni zrakoplovi...

Odgovor se krije u uklanjanju ugljičnog dioksida iz atmosfere pomoću 'tehnologija negativnih emisija'. Isisavanjem ugljika iz atmosfere, jednakom brzinom kojom se on dodaje u nju, možemo postići nultu emisiju. Bez obzira na oblik društva u budućnosti, za stabilnu klimu bit će potrebne neke tehnologije s negativnim emisijama.

Tehnologije hvatanja i skladištenja ugljika

Kako se to može učiniti? Jedan od načina je bioenergija s hvatanjem i skladištenjem ugljika ili BECCS, kojom bi se ugljik uklanjao iz atmosfere usjevima ili drvećem. Ta bi se biomasa spaljivala u elektrani za proizvodnju električne energije, a otpadni ugljični dioksid bi se upumpavao doboko pod zemlju.

Drugi pristup je obnova ili poboljšanje procesa prirodnog uklanjanja ugljičnog dioksida iz atmosfere. Šume ugljik pohranjuju u drveće, a tla ga mogu progutati ako se pospu zdrobljenim silikatnim stijenama. No to ne znači da je time problem riješen.

Pročišćavanje atmosfere kao izgovor

Budućnost u kojoj se ugljik pročišćava iz atmosfere mnogima dobro dođe kao izgovor da nastave po starom. Eto, naftni gigant Shell planira planira poskupiti gorivo za peni po litri kako bi se prikupljenim sredstvima posadila nova stabla. Kompanija time vozačima poručuje je da nastave voziti po starom, a priroda će se pobrinuti za čist zrak, smatra profesor Lewis.

Ali to je samo dio priče: nedavno izvješće Međuvladinog panela o klimatskim promjenama spominje da bi se do kraja stoljeća kao negativna emisija izdvojilo više od 730 milijardi tona ugljičnog dioksida. To je ekvivalent svom ugljičnom dioksidu koji su SAD, Velika Britanija, Njemačka i Kina emitirale od industrijske revolucije do danas. Na svijetu jednostavno nema toliko zemlje da se toliko ugljika usisalo u nove šume.

Na svijetu nema toliko prostora

Korištenje bioenergije s tehnologijom hvatanja i skladištenja ugljika zahtijevalo bi sadnju šuma na području većem od Indije i izgradnju postrojenja za pohranu milijun tona ugljika godišnje. O tome se može samo maštati i priča o negativnoj emisije tu pada u vodu.

Neke tehnologije negativnih emisija praktički su izvedive u puno skromnijim razmjerima i od projekta ne treba sasvim dići ruke. Tako će se smanjiti barem dio emisije štetnih plinova, a obnove šuma donijet će niz dodatnih koristi. No, ključno je sljedeće: treba hitno i neizostavno prestati koristiti fosilna goriva, zaključuje profesor Lewis svoj članak u Guardianu.