U danima nakon haške presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču često je prozivan bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić kao osoba koja je 'dilajući' Tuđmanove transkripte izravno odgovorna za njihovu sudbinu. Neki čak zahtijevaju da se Mesić zbog toga kazneno goni.

'Ne znam kako su transkripti došli, ali znam da to nije tako teško utvrditi. Po Zakonu o suradnji s Haškim tribunalom, bilo kakav dokument, uključujući transkript, može dati samo Vlada Republike Hrvatske. Bilo je i situacija da Haški sud dođe u posjed nekih dokumenata pa onda traži od Vlade da potvrdi jesu li vjerodostojni', rekao je Granić.

Vrlo vjerojatno je i u ovom slučaju bilo tako, barem na osnovi onih informacija koje znam, objašnjava Mate Granić, dodajući da samo Vlada može progovoriti o tome.

U potrazi za krivcima za presudu generalima Gotovini i Markaču, naročito u kontekstu inkriminacije za udruženi zločinački pothvat, zadnji se dana navodi i činjenica da je u vrijeme Račanove Vlade Hrvatska priznala nadležnost Haaga nad operacijama Bljesak i Oluja. Tako je, recimo, potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks utvrdio u nedavnom u intervjuu Novoj TV da je Račanova vlada odlučila da se na Haškom sudu mogu procesuirati kaznena djela počinjena u Oluji, što je u konačnici i presudilo hrvatskim generalima. I u izjavi biskupske komisije Iustitia et pax nekoliko dana prije presude, odgovornost za mogući negativan ishod svaljivala se na peteročlanu koaliciju jer su u Saboru donijeli Deklaraciju kojom su Haškom tužiteljstvu 'dali nadležnost nad oslobodilačkim operacijama Bljesak i Oluja'.

Novi list podsjeća da su zastupnici 14. travnja 2000. godine usvojili Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u kojoj se konstatira da 'Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo Suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata'. U tom se dokumentu ističe kako je otežavanjem suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom, nanesena velika šteta vjerodostojnosti pravnoga sustava Republike Hrvatske, kao i neposrednim državnim interesima, a 'zemlja je dovedena u međunarodnu izolaciju'.

Naime, prethodno je HDZ-ova vlast do 3. siječnja 2000. godine osporavala hašku nadležnost nad Bljeskom i Olujom. Haško tužiteljstvo je počelo 1998. godine istraživati i Oluju i u sklopu toga zatražili su obavijesni razgovor s Gotovinom koji je tada još bio u aktivnoj službi. Hrvatske vlasti su odbile taj zahtjev. Na tom je tragu Sabor 5. ožujka 1999. godine donio Rezoluciju o suradnji s Međunarosnim kaznenim sudom u Haagu u kojoj se izražava stav da su 'iznevjerena očekivanja Hrvatske da će Tužiteljstvo i Međunarodni kazneni sud, brzo i bez odugovlačenja provesti isreage, optužiti, suditi i kazniti djela ratnih i drugih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodim i drugim nesrpskim pučanstvom za vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku i tijekom oružane pobune u Hrvatskoj'. U ključnoj točki Rezolucije, čiji je autor upravo Šeks, ističe se kako su Bljesak i Oluja protuterorističke akcije što ih je Hrvatska vodila na vlastitom području, unutar međunarodno priznatih granica te da je shodno tome 'eventualna pojedinačna kaznena djela počinjena s tim u vezi stvar isključivo hrvatskog pravosuđa'.

Hrvatska je temeljem toga pokrenula spor s Tribunalom, a uslijedio je snažan pritisak Haškog tužiteljstva, koje nije prihvatilo stav službenog Zagreba pa su nastavili s istragom Oluje i predajom dokumenata vezanih uz nju. To je trajalo sve do promjene vlasti 3. siječnja 2000. godine kad je Hrvatska odustala od spora i priznala Haagu jurisdikciju i nad Olujom.

Tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula za Novi list je podsjetio kako je 'Šeks 1996. nagovarao neposlušne HDZ-ove zastupnike da glasuju za Ustavni zakon o suradnji s Haagom'.

'A kasnije su Šeks i HDZ-ova vlast odbijali tu suradnju i tako doveli Hrvatsku u međunarodnu izolaciju. Bili smo u dubokom glibu, međunarodnim čimbenicima služili smo samo za dijeljenje packi. Račanova koalicija shvatila je da bez suradnje sa svijetom nema razvoja za ovu zemlju niti članstva u NATO i EU. Time je bila motivirana naša Deklaracija o suradnji s Haagom', zaključio je Picula.