Razni sajmovi možda su i korisni za poslove, mada meni više nekako nalikuju na zgodnu priliku za provod i dnevnice s jedne, a za blejanje puka s druge strane. Sajam turizma u Beogradu djeluje mi donekle apstraktno, da ne velim nadrealno. Dobro, turizam jeste propulzivna industrija, znamo; znamo i da zemlje koje je Gospodin obdario prirodnim ljepotama i zemlje koje su, poput Italije, same sebi stvorile prelijepu civilizaciju u proteklih tri tisuće godina, od turizma žive jako dobro. Neke od njih, poput Grčke Hrvatske Španjolske Austrije itd, međutim, izložene su opasnostima koje nosi svaka monokulturna privreda. Turizam je, naime, industrija labilna, hirovita i podložna iznenadnim promjenama na tržištu. Tome je tako jer turizam spada u, kak bi rekli, rekreaciju, je li: luksuz koji je prvi na redu za odreći se kad se financijske prilike stisnu.

Prisjetimo se samo od čega su živjeli Hrvati, Grci, Talijani i Španjolci dok masovni turizam nije bio izmišljen (tu ne računamo ekscentrično britansko plemstvo viktorijanskog doba, kojemu nije bilo mrsko čak ni lomiti se po albanskim i crnogorskim vrletima). Od težačkog rada na maslinama, blitvi, ribarenju i vinogradima; koliko ih je samo emigriralo preko oceana.

No dobro: sad, gdje smo – tu smo. Državljanima Srbije nude se sada turistička odredišta (u žargonu, 'destinacije'), vuku ih za rukave, mame ih popustima i aranžmanima, zamalo pa biju tko neće. Stvar je sada dramatičnija negoli prethodnih godina (koje oni zovu 'sezone'): financijska kriza i opće osiromašenje pogodili su prvo turizam, ali tu ima i taj jedan komični kut promatranja.

Naime, državljani Srbije – siromašni sami po sebi, od ranije – pogođeni su krizom više od, recimo, onih iz Europske unije. Uostalom, prosječna plaća je skoro 300 eura, a statistička raspodjela tog prosjeka nepovoljna je, manji dio ima mnogo više, a najveći dio manje od toga. Slovenci se sada nadaju da će privući turiste iz Srbije budući da više nema šengenske prepreke; pored toga, igraju i na osjećaj sigurnosti turista, jer se u Sloveniji na Srbe ne gleda poprijeko. Cijene, međutim, igraju ulogu, kao i ponuda - srbijanski smučar ili ljubitelj planina ima povoljnije prilike na Kopaoniku i na Jahorini.

Hrvatska je turistička ponuda u sličnom problemu. Prije svega, Hrvatska je skupa zemlja; za prosječnog turista iz Srbije ponude iz Grčke i južnih sredozemnih zemalja uopće (Turska, Tunis, Maroko) svakako su sablažnjive. Naime, za sedam dana na hrvatskom Jadranu, turist iz Srbije dobit će dva tjedna na južnom Sredozemlju, uključujući avionsku kartu. I tu dolazimo i do neizbježnog: tamo negdje, po toj 'bratskoj' (tek odnedavno im ne treba viza!) Grčkoj, po toj uz gusle omrznutoj Turskoj i inim bivšim otomanskim zemljama poput Egipta, nitko im neće zamjeriti da su Srbi. Dapače, levantinci vole srpski novac, ni manje ni više od bilo čijeg novca.

Znam o čemu govorim: od 1996. redovito se odmaram na stanovitom jadranskom otoku, gdje – slava Gospodinu – žive dobri ljudi, ali do otoka valja stići. U redu, slažem se, iz godine u godinu ima sve manje verbalne i neverbalne komunikacije dok se vozim u autu s beogradskim tablama. Ali, i dalje se ne usudim ostaviti to auto preko noći na ulici u Zagrebu, jer se s dobrim razlogom plašim da će neka budala sebi napraviti malo veselje, a meni veliku štetu. Izjava ministra Bajsa da se ne napadaju samo 'srpski' auti, nego i drugih registarskih oznaka nije mi nikakva utjeha; dođe mi da bijelom bojom po autu napišem 'Vlasnik Hrvat!', jer istina je, auto se vodi na moju ženu Zagrepčanku. Nisam siguran ni da bi to pomoglo, jer znam takve.

'Slaba vajda' od Srba kao turista

OK, svjestan sam ratnih trauma i prateće propagande koja je od Srba stvorila krivce za sve, pa čak i za autentični, lokalni organizirani kriminal, lopovsku pretvorbu itd. Ukratko, sve dok Srbi ne prestanu biti najzgodnijim krivcima za sve, jer su bespomoćni i automatski stigmatizirani, hrvatski se turizam ne može mnogo nadati turistima iz Srbije i točka. Sve i da cijene padnu, sve i da se ponude olakšice konkurentne onima s južnog Sredozemlja, sve i da im se ponude popusti i krediti – ljudi ne žele brinuti o svojim autima, o svojoj djeci koja ne poznaju jeziče istančanosti, o tome hoće li ih neki mulac čuti kako govore ekavicom i sebi priuštiti malo besplatne zabave. Uostalom, sve dok je ta zabava besplatna i opravdava se po sebi razvidnim razlogom 'pa, to su Srbi!', jer mulcima je to dovoljno za zabavu, tim prije što je upravo stoga besplatna – stvari ostaju ovakve kakve su.

Jesu li na nekome beogradskom sajmu nekoga turizma Hrvati ili Slovenci zadobili više poena (punata), savršeno je beznačajno. Slovenci su daleko i skupi; Hrvati su bliže, skupi i nabrijani. Ima nas u Srbiji patološki i nostalgično vezanih za Jadran mnogo više nego što ministar Bajs i zamisliti može, ali mi smo manjina od koje se hrvatski turizam obogatiti neće, koliko god mi od toga osiromašili. Turizam je ozbiljna industrija i ne dade se miješati s politikom i razvodnjavati političko-populističkom demagogijom po potrebi trenutka i trenutačne ekipe na vlasti. Posebno je neukusno i – rekao bih – skaredno bilo gledati kako se Hrvati i Slovenci na tom nekom beogradskom turističkom vašaru takmiče oko toga tko je bio uspješniji.

Za kraj, eto vam istinite priče s Hvara, od prije par godina: vodi mater klinca od pet godina za ruku po rivi, a on zapeo za sladoled. Mater veli, nema i nema i začepi već jednom. Onda je klinac pogleda ozbiljno, pa reče: 'Mama, ako mi ne kupiš sladoled, svima ću reći da smo Srbi iz Beograda.' Što mislite: je li mali pokvarenjak dobio sladoled?