Nedoumice Obamine administracije oko imenovanja novih čelnih ljudi zasjenila je posljednjih dana priča o eventualnom imenovanju urednice američkog Voguea, Anne Wintour, na jednu od ključnih ambasadorskih pozicija u Europi. Spominju se, zasad, Velika Britanija ili Francuska. Dok je teško zanijekati Wintourinu umješnost u prevrtljivom modnom biznisu, kao i izvjestan lako probavljiv medijski potencijal osobnosti, posebice nakon lepršavog filmskog uratka 'Vrag nosi Pradu', tako radikalna promjena zvanja djeluje, u najmanju ruku, neozbiljno
Unatoč nizu veoma objektivnih nelogičnosti u imenovanju osobe tako oskudnog obrazovanja, upitnog poznavanja međunarodne politike i posvemašnjeg neiskustva u diplomatskom posredovanju, brojne svjetske medije to nije nimalo spriječilo u iscrtavanju optimističnih scenarija kojima ritam neizostavno daje 'odzvanjanje visokih potpetica'.
Pa se tako bez prestanka i posvuda ponavljaju floskule kao što su 'veoma otmjen izbor za ambasadoricu' te se ističe da bi kao 'nadasve sofisticirana predstavnica' suvereno vladala protokolom (u onom smislu da bi znala procijeniti točnu dužinu haljine, primjerenu izvjesnom javnom događaju). A kao dokazi njenog diplomatskog talenta citiraju se njene pomirljive izjave nakon karikaturalnog prikaza lika urednice modnog magazina u filmu, dok se za primjere njene navodno brutalne iskrenosti i odlučnosti podastiru uredničke opaske o nedopustivoj debljini modela i o važnosti Photoshopa u modnim editorijalima. Argumenti su to pored kojih se svaki komentar čini posve suvišnim.
Istina, kao gorljiva pobornica Obamine politike, Wintour je organizirala niz dobrotvornih večeri, sakupila vrijedne priloge za kampanju, no njeno imenovanje na ambasadorsku poziciju čini se jednako uvjerljivim kao primjerice imenovanje zgođušne glumice Eve Longorije, još jedne Obamine obožavateljice iz svijeta šoubiznisa, na mjesto ambasadorice u Meksiku.
