Naš proslavljeni pilot, koji je u svibnju 1992. godine iz JNA preletio MiG-om na hrvatsku stranu i potom odradio nebrojeni broj borbenih zadaća tijekom Domovinskog rata u razgovoru za tportal ističe kako je prije samog udara naših borbenih aviona na najvažnije neprijateljske položaje ključna bila temeljita priprema, budući je protivnik imao poprilično snažnu protuzračnu obranu u sastavu pješačkih postrojbi, a raspolagao je i s velikim brojem protuzračnih sustava srednjeg i velikog dometa.

Priprema prije samog udara Selak se prisjeća poprilično slikovito, ističući kako je neprijateljska strana u svojoj protuzračnoj obrani imala čitavi arsenal, počevši od protuzrakoplovnih topova malih, srednjih i velikih kalibara, prijenosnih raketnih sustava '9K32 Strijela-2' i '9K38 Igla' za zaštitu od niskoletećih ciljeva, pa sve do mobilnih raketnih sustava tipa KUB i mobilnih topničkih protuzrakoplovnih sustava 'Bofors'.

'Dobro smo znali što druga strana posjeduje, počevši od sve sile pješačkog naoružanja pa sve do mobilnih raketnih sustava. Doslovno svaka baba u tzv. Krajini je imala „kalašnjikov“, a one nešto sposobnije i spomenute „strijele“ i „igle“. Sve to naoružanje im je dala JNA, a za naprednije sustave ista ta vojska je dala i svoje ljude. Toliko o neutralnosti JNA. Naravno, našu smo taktiku prilagodili izbjegavanju, donosno smanjivanju efikasnosti njihove protuzračne obrane i to drastičnim izmjenama taktike koju smo primjenjivali tijekom letačke karijere za koju smo znali da je zastarjela, te se tijekom Oluje naša nova taktika pokazala naročito uspješnom', prisjetio se taktičkih domišljatosti Selak, dodajući kako je riskantna taktika naših zrakoplovaca potpuno iznenadila i zbunila neprijatelja.

Moralna motivacija herojima na zemlji

Dodatne tegobe izazivao je i protivnički radarski sustav koji je bio optimalno raspoređen, no toga je itekako bilo svjesno Zapovjedništvo HRZ-a te borbeni piloti koji su znali kako tim radarima upravljaju osposobljeni kadrovi, a ne 'pastiri iz Krbavskog polja', kako se izrazio naš sugovornik. No, to nije pokolebalo naše pilote koji su poletjevši iz Zrakoplovne baze Pula već u prvim minutama neutralizirali ciljeve, iako su ih piloti od zapovjedništva dobili malo prije nego što je veličanstvena akcija krenula.

'Mi piloti nismo mogli znati gdje je zagustilo i gdje bi moglo zagustiti te gdje treba intervenirati, kao i koji su prioriteti. Bili smo servis izvršenja zadaća planiranih u zapovjedništvu same operacije u kojem je, jasno, bio i zapovjednik HRZ i PZO. Zadaće su bile jasne, kao i njihovo izvršavanje. Jasne i bez puno komplikacija. Koliko smo bili uspješni u uništavanju neprijateljskih zapovjednih centara, repetitora, centara veze, pješačkih položaja, skladišta oružja, oklopnih vozila te neprijateljskog aerodroma Udbina u početnoj fazi akcije ponajviše pokazuje njihovo iznenađenje. Bili smo precizni i efikasni u tolikoj mjeri da oni i dan danas žive u uvjerenju da su te borbene zadaće s preciznim vođenim naoružanjem vodili Amerikanci, pa smo mi, eto, proglašeni Amerima koji lete na MiG-u 21', sjetio se Selak prvi minuta Oluje.

Govoreći o tijeku akcije, naš proslavljeni zrakoplovac ističe kako su piloti HRZ-a u drugom dijelu operacije izvršavali zadaće po pozivu, odnosno na pravcima gdje je situacija na terenu složena ili se ne odvija povoljno za naše snage.

'Bili su to, doslovno, zadaci izdani telefonom kad moraš čim prije uskočiti u avion jer situacija na liniji dodira traži da se protivnik čim prije omekša i zbaci s konja upravo u trenutku kad misli kako ga je zajahao. To je nešto što strahovito uništava svaki moral i želju za borbom i što izaziva paniku i tjera u bijeg. S druge, naše strane, bio je to moralni podstrek našim herojima dolje na zemlji', kazao je Selak, dodajući kako je imao prilike razgovarati s našim vojnicima koji su svjedočili preletima migova doslovno iznad njihovih glava.      

'Doslovno su mi rekli; tad su se i mrtvi dizali i više nas ništa nije moglo zaustaviti', prisjetio se umirovljeni brigadir dodajući kako je prema njegovom mišljenju ključni razlog zašto je VRO Oluja trajala tako kratko.

S dobrom taktikom sve je moguće

Selak je zapamtio kako su osim borbenih zadaća naši piloti izvodili i zadaće zaštite zračnog prostora na pravcima za koje se smatralo kako ih treba nadgledavati. No, zbog prirode i oblika zračnog prostora piloti HRZ-a nisu bili u mogućnosti štititi sav zračni prostor, a dodatni hendikep ležao je u činjenici kako nije bilo dovoljno aviona niti pilota za sve zadaće.

Naš proslavljeni probni pilot prisjetio se kako je očekivao i upade neprijateljskih borbenih aviona, osobito onih iz Srbije, no i oni su bili iznenađeni silinom i brzinom akcija HRZ-a.

'Bili smo svjesni i takve mogućnosti, a znali smo i čime raspolažu. Imali smo spremljenu taktiku i za tu mogućnost. Jasno je kako je neprijateljski MiG-29 manevarski i oružano superiorniji u odnosu na naš MiG-21, ali ne skidaš odmah gaće', slikovito će Selak.

'Iako su njihovi piloti imali mali broj sati naleta, ipak u svojim eskadrilama imaju MiG-29 pa u odnosu na naše avione, jezičac na vagi ide njima u korist. Ali, ukoliko dođe do borbe, doći na mojem dijelu te ću ga natjerati do mojeg teritorija koji je dobro pokriven našom protuzračnom obranom, pa taj jezičac na vagi ide prema sredini. Ukoliko još proradi dobra taktika, sve je moguće', kaže umirovljeni brigadir prisjećajući se kako je zamalo došlo i do bliskog susreta njegovog kolege s neprijateljskim avionom tipa J-22 Orao.

'Kolega koji je bio u zoni patroliranja uočio je uz pomoć kolega iz Zračnog motrenja i navođenja avion koji je lansirao rakete na kutinsku Petrokemiju. No, bilo je to lansiranje u panici, jer je promašio svjestan kako mu je mig za vratom pa se dao u bijeg. Nažalost, kolega je bio tanak s gorivom pa bi upuštanje u potjeru bilo opasno, a osim toga je morao biti u blizini jer je postojala mogućnost da ima još uljeza. Stoga je sačekao svoju zamjenu koja je malo kasnila, ali Petrokemija više nije napadana', prepričao je Selak za tportal taj zamalo 'dog-fight'.

Govoreći o tijeku akcije i odnosu snaga, iskusni borbeni pilot ističe kako su pobunjeni Srbi iz tzv. Krajine imali veću pomoć od bosanskih Srba nego što su naše oružane snage imale od toliko spominjanih Amerikanaca.

'Nisu niti svjesni da su im upravo Amerikanci pomogli nakon ovog slučaja iznad Petrokemije, jer nam nisu dozvolili da riješimo pitanje radarskog postrojenja na Kozari i aerodroma Mahovljani kod Banja Luke, a o prislušnim centrima na ostalim bosanskim planinama da i ne govorim. Bolje po njih da nije došlo do novih susreta u zraku', kaže Selak za tportal.

'Lizanje' zemlje krilom pri brzini od 1000 kilometara na sat

Prisjećajući se svih događaja iz Oluje, Selak pritom ne zaboravlja na sav tehnički sastav na zemlji, počevši od oružara, specista, motorista, kao i svih pripadnika Zrakoplovno-tehničkog centra koji su dali nemjerljiv doprinos u brzim popravcima oštećenih zrakoplova.

 Ponosan sam na sve njih. Malo nas je, pa svi o svima sve znamo. Svjedok sam vremena i trenutaka kad su moje kolege iz tehničke struke nakon što bi me ispratile na let proživljavali traume teže od mojih. Tehnički sastav i ljudi iz ZTC-a su radili nemoguće. Eto, onaj moj zrakoplov na kojem je trebalo zamijeniti motor, popraviti sva vanjska oštećenja bio je unutar 24 sata spreman za probni let. Osobno sam provjerio i bio je ispravan. Teoretski je to nemoguće, ali je teorija nekad samo teorija. Posebni su to ljudi i hvala im na svemu', nesebično će legendarni pilot.

Upitan je li bilo mjesta strahu ili tremi, Selak kaže kako je o tome više puta pričao s kolegama Rudolfom Perešinom, Danijelom Borovićem i Ivicom Ivandićem koji su, kao i on prebjegli iz JNA migovima i postali okosnica budućeg Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

'U razgovoru s njima sam konstatirao kako me neprijatelj neće imati živog. Znali smo da bi molili za smrt. O strahu, pak, mogu govoriti samo u svoje ime, jer svi različito doživljavamo i preživljavamo ratne situacije. Tu je vrlo bitan vaš osobni stav prema životu i smrti. Moj je potpuno jasan. Jedino od čega ne možeš pobjeći je smrt, pa zašto bih onda bježao od nečega od čega ne možeš pobjeći. Sjeo bih u avion i sam sebi rekao – ne bojim te se, ne možeš mi ništa i onda bi me smrt zaobišla, iako smo mi borbeni piloti za neprijatelja kapitalni ulov. Tako je to u životu i podsjeća na pješčani sat. Dužina života ovisi o količini pijeska u tom satu. U ta vremena je u mojem satu očito bilo puno pijeska', iskreno će Selak, dodajući kako borbeni letovi ipak nisu 'kamilica', jer je tijekom njih bilo svega, od 'prosviravanja' žica krilom aviona i 'lizanja' zemlje krilom pri brzini od 1000 kilometara na sat.

'Ali u tim trenucima nema odustajanja zbog onih na zemlji kojima si ti zadnja nada. Kada od njih danas čujem hvala, nema tog odličja, čina ili nagrade koja je veća, jer se ja više divim onima kojima rat nije profesija, koji su otišli na bojišta vođeni srcem i postali i moji heroji. Oni su danas tihi, nema ih nigdje, ne busaju se kao ratnici iz birtija', mišljenje je našeg sugovornika koji je, pored ponosa na svoje suborce sa zemlje, osobito ponosan na činjenicu kako tijekom Oluje naše zrakoplovstvo nije imao ljudskih žrtava jer, kako zaključuje' 'materijalnu štetu se dade nadoknaditi, ali ne i čovjeka'.