Na današnji dan umro je jedan od mojih omiljenih i jedan od najvećih pjesnika 20. st. Sudbina Sergeja Jesenjina teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Ovaj je photosession moj hommage njemu i njegovoj velikoj ljubavi Isadori Duncan.
Nisu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa mu zato nisu priznavali vrijednost čak ni u njegovim pjesničkim vrhuncima. Govorili su da su njegove pjesme melankolične i da ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranjivani u SSSR-u desetljećima, no njegova je popularnost u ruskom narodu samo rasla. Kada nisu bile tiskane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku.
Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: živio je jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. 'Prijatelji su ga napajali vinom, žene mu pile krv', zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj.
U strahu od 'crnih ljudi', na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje uhićenje i suđenje spasivši se bijegom u psihijatrijsku bolnicu. Nisu ga uspjeli osuditi jer je sahranjan ranije. Ni do danas nema konačnog odgovora: je li se objesio ili je ubijen?
Dok sam editirala ove fotografije koje sam ljetos snimila s mojom Andrinom u jednoj napuštenoj kući na Montserratu pokraj Barcelone, sjetila sam se svoje omiljene Jesenjinove pjesme koju vam donosim na kraju posta. Krenula sam se prisjetiti njegovog opusa i shvatim da je upravo danas godišnjica njegove smrti. Eto sve se nekako poklopilo. Neke od vas će možda zanimati pikanterije iz njegovog života pa vam ih donosim podosta detaljno. Vi drugi, uživajte u ovom photosessionu koji je meni jedan od dražih u zadnje vrijeme.
Kako sam i sama žena, uvijek su mi najmilije ljubavne crtice iz nečijeg života. Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme. Neke od najljepših svojih stihova napisao je Isadori Duncan, američkoj balerini koju još nazivaju 'majkom modernog plesa'. Neposredno prije nego što je otputovala i srela Jesenjina, gatara joj je prorekla da će 'otići na dugi put u zemlju pod blijedo-plavim svodom'. Isadora je iza sebe imala promašene brakove i nije se htjela ponovo vezivati. Posebno ne u Rusiji, zemlji koja nije njena. Međutim, sudbina je htjela drugačije...
Jesenjina je upoznala 1921. u Petrogradu, u ateljeu slikara Georgyja Yakulova. Bila je to prava boemska žurka, s puno vina, dima i smijeha. Isadora je ušla sa svojim menadžerom dok je Jesenjin svirao harmoniku i pjevao. Gosti, obuzeti njegovom pjesmom, nisu ni primijetili da je stigla slavna gošća, a ona se šćućurila u ugao sobe i s neskrivenim oduševljenjem promatrala mladog pjesnika. Tužni zvuci harmonike, Jesenjinova mladost, mangupski izgled i izražajne oči potpuno su opčinili Isadoru. I on je zanijemio kada je vidio tko mu aplaudira. Svi su krenuli ka važnoj gošći, ne bi li je što bolje ugostili, ali ona je gledala samo u Sergeja. Lagano je ispila pola pića iz čaše, neočekivano mu prišla i pružila mu čašu. Kao začaran, ispustio je harmoniku, uzeo čašu i jednim gutljajem je ispio. Ona je gurnula prste u njegovu gustu kosu, strasno ga poljubila i prošaputala 'anđeo'. Nekoliko sekundi kasnije, kao da je predosjećala kako će se njihova priča završiti, dodala je i 'čort' (đavo). Isadora je imala 44 godine, a Jesenjin 26, ona je znala tek par riječi na ruskom, on nijednu na engleskom. Ali, ljubav se rodila, rasplamsavala se iz dana u dan bez obzira na razliku u godinama, jezičnu barijeru i zgražavanje javnosti. Strast koja je buktala između njih uskoro se pretvorila u dramu i tragediju, a njihova veza ostala je upamćena kao jedna od najvećih ali i najtragičnijih ljubavnih priča svih vremena.
Poslije Jesenjinove tragedije Isadora se potpuno povukla iz javnog života. Tugu je liječila kratkotrajnim vezama pa je tako jednog dana u Nici 1927. godine, prebacila svoj crveni šal oko vrata i krenula da se provoza s novim ljubavnikom. Šal, koji je inače bio i njezin zaštitni znak, omotao se oko kola autombila u pokretu i udavio je.
Jedna od mojih omiljenih Jesenjinovih pjesama samo je jedna od mnogih koju je napisao svojoj Isadori.
