Kaže se 'na Sirobuji', a nikako 'u Sirobuji', pogotovo ne 'na Sirobujama' ili izvedenice takvog tipa. Za uskrsnji vikend eksplodirao je interes javnosti za ovaj splitski kvart - neki će zločesto reći, predgrađe - zahvaljujući bizarnom ponašanju župnika don Josipa Delaša i fizičkom napadu 'vjernika' na dvije prisutne novinarke koje su pokušale zabilježiti održavanje jedne od rijetkih misa u Hrvatskoj. Na Sirobuji, dakle, vlada zavjet šutnje
Ljude malo živcira cijeli taj cirkus, a malo i činjenica da bi sada svi nešto pisali o tome. Ne žele postati sinonim za divljaštvo.
'Od tih ljudi koji su bili na misi barem pola nije iz ovog kvarta. A nisu ni oni koji su napali novinare', kaže nam jedan starosjedilac iz ovog kvarta.
vezane vijesti
'Don Delaš je pošten i dobar k'o kruh, valjda najskromniji čovjek na svijetu, ali zadnjih godina previše čita literaturu o teorijama zavjere i svugdje oko sebe vidi masone. Ljudi ga vole, ali svjesni su da je zaluđen i da je to malo eskaliralo, pa čak malo eskiviraju dolazak na misu. Ovo ponašanje u posljednje vrijeme uglavnom ne podržavaju', dodaje isti sugovornik.
U prilog ovoj tezi govori i posljednji istup spomenutog župnika: u razgovoru za 24 sata kazao je da 'biskupi ne stoje iza naroda', a razvio je i svoju tezu u papi Franji. 'Ja mislim da je, nažalost, masonski proizvod. Papa Benedikt, njega su planirano skinuli, to je najveći kriminal u Vatikanu', smatra župnik sa splitske Sirobuje.
Ondje je u službi još otkako je koncem osamdesetih ova župa osnovana: dugo godina živio je u metalnom kontejneru i nije želio graditi župni dvor sve dok crkva napokon nije podignuta, što se dogodilo više od deset godina kasnije. Radi se o, u najmanju ruku, neobičnom zdanju rađenom po projektu pokojnog arhitekta Vjekoslava Ivaniševića.
Sam župnik organizirao je radne akcije i skupljao dobrovoljne priloge. On sam, tvrdi se, u svom ormaru valjda nema više od tri para hlača.
Sirobuja je dugi niz godina služila kao ogledni primjer bespravne gradnje koja je požderala rubne dijelove Splita, podarene viškom prostora i uskraćene za urbanističke planove. Ovdje, na lokaciji za koju su stariji Splićani koristili toponim 'Barutana' - po skladištu baruta tvrtke Brodomerkur - u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća počele su intenzivno nicati obiteljske kuće. U pravilu su ih gradili doseljeni radnici splitskih socijalističkih giganata, najčešće iz Imotskog - procjene kažu da je takvih bilo oko 70 posto, ali našlo se i Bosanaca, Hercegovaca, Drnišana i Sinjana.
Zašto se područje polja između groblja, Lovrinac na zapadu i Stobreča na istoku, nazvalo baš Sirobuja, nitko ne zna potpuno pouzdano. Moguće da se radi o izvedenici fraze 'široko polje'.
Radnička klasa ovdje je živjela, rađala se i umirala, pa su tako rasle i kuće: po principu 'jedan kat - jedna generacija' sada su već trokatnice ili čak četverokatnice, u svakoj živi po nekoliko obitelji. A prije desetak godina napokon je došao red na poprilično bijednu infrastrukturu koja se malo-pomalo upristojila.
Sve je legalizirano i od tog novca izgrađeno je oko 12,5 kilometara mreže, dakle svi su spojeni na vodu i kanalizaciju i sve ceste u asfaltirane. Tu su dva vrtića, osnovna škola s četiri razreda, zgrada gradskog kotara, obiteljska liječnica, dva zubara, samostan, crkva i sportsko igralište. Za tri tisuće stanovnika sasvim pristojno, a u novim generacijama više ne prevladava ni radnička klasa. Ima ih od danguba do poduzetnika, dakako i od radnika do liječnika i inženjera.
Dobili su prije petnaestak godina i nadvožnjak, pa im sada do centra Splita treba manje od deset minuta vožnje. Sad kad se sredila infrastruktura počele su se graditi i prve stambene zgrade, kvadrat košta debelo preko dvije tisuće eura. Nisu, dakle, Divlji istok.
Kažu.
