Na prijedlog američkog predsjednika Roosevelta održana je, u ljeto 1938., međudržavna konferencija u toplicama Évian-les-Bains posvećena problemu Židova koji su htjeli emigrirati iz nacističke Njemačke (i anektirane Austrije). Stotine tisuća očajnika pokušavalo je pobjeći pred poniženjima, diskriminacijom, mržnjom, pljačkom i nasiljem. Obvezno nošenje žute zvijezde i masovno ubijanje uslijedit će kasnije, kada bijeg više neće biti moguć. Sve sudionice evianske konferencije (osim daleke Dominikanske Republike) složile su se da ne mogu primiti židovske izbjeglice, a u najboljem slučaju licitirale su s beznačajnim minimalnim kvotama. Židovi su uzaludno stajali u dugačkim redovima pred konzulatima, s koferima na kolodvorima, na "ničijoj zemlji" između pograničnih straža, ili su mjesecima plovili na ukletim brodovima koje nijedna luka nije htjela primiti. Nacistička propaganda je likovala: "Nitko neće Židove".

Na konferenciji u Evian-les-Bainesu propuštena je prilika da se spasu mnogi ljudski životi. To je zaboravljena, ali ništa manje sramotna epizoda europske povijesti.

Farsa se ponavlja.

Aktualna izbjeglička kriza razotkrila je nekoliko bolnih proturječja koja su imanentna demokraciji i europskoj civilizaciji.

Otvoriti Europsku uniju imigrantima bilo bi humano i sukladno demokratskim vrijednostima ali bi, čini se, bilo protivno (demokratskoj?) volji većine. Europska politička elita nesposobna je učiniti iskorak koji mnogima nije dopadljiv ali je dugoročno koristan i – nadasve – moralan. Ako se ikakav sadržaj krije u otrcanoj frazi o razlici između "političara" koji je opsjednut pobjedom na izborima i "državnika" koji je zarad moralnih načela i napretka spreman plivati protiv struje, postao je vidljiv u ovoj izbjegličkoj krizi. Nema u današnjoj Europi državnika koji će reći:

– Drage dame i gospodo birači, poštovane građanke i građani, izvolite suspregnuti vaše ksenofobične i nacionalističke porive, izvolite odustati od vaše moralne panike koja se pred drugačijim i različitim osjeća ugroženom. Ove nesretnike koji opsjedaju granice naše Unije pustit ćemo unutra ako želimo ostati ljudi, ako želimo sačuvati mirnu savjest. Kakva korist od demokracije koja je namijenjena samo odabranima i je li demokracija za odabrane još uvijek demokracija ili je puki malograđanski snobizam i tiranija licemjerja? Budete li glasovali za one koji se protive imigraciji znajte da ćete postati suučesnici u zločinu i pogaziti sve zbog čega je Europa zaslužila, ili pokušala zaslužiti, da bude nazvana civilizacijom...

Nema takvog državnika u suvremenoj Europi. Premijeri se pred domaćom javnošću hvale kako su na Europskom vijeću svojom diplomatskom vještinom uspjeli postići da njihova zemlja primi minimalnu kvotu izbjeglica. Pregovaraju o troškovima njihovog smještaja ne bi li štogod iskamčili iz "europskih fondova". Grade granične zidove kao da suvremena Europa – ili ono što bi "Europa" trebala biti – ne počiva na negaciji svakojakih geta i onog, toliko spominjanog Zida čije famozno rušenje kao da se degeneriralo u neki novi, nevidljivi, ali još strašniji zid.

Razorena i gladna Zapadna Europa je poslije Drugog svjetskog rata primila preko deset milijuna izbjeglica iz Istočne Europe. Zašto se današnja bogata Europska unija plaši neusporedivo manjeg broja izbjeglica iz Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka? Što to čuva Europa na svojim predstražama u Gevgeliji i na Lampedusi? Svoju civilizaciju? Da, Europa jest domovina Sokrata, Michelangela, Beethovena i Kanta. Europska unija jest veličanstveni mirotvorni i demokratski projekt, ali Europa je i kolijevka nacizma, rasizma, nacionalizma i poprište najstrašnijih pokolja. Najveće europske istine izgovorene su pod vješalima, rekao je Krleža još prije osamdesetak godina. Europa je shizofreno raspolućena između svojeg bogatog intelektualnog nasljeđa (koje je, ne zaboravimo, kada je nastajalo doživljavano kao skandal) i vjerskih i etničkih ratova, između udobnih kavana i masovnih gubilišta. To isto shizofreno nasljeđe ne dopušta Europi da krene putem kontinentalne građanske federacije koja će jednom zauvijek dokinuti suverenu nacionalističku samovolju, to ishodište svih europskih patnji u posljednjih dvije stotine godina i utočište onog istog mentaliteta koji prezire sve koji ne govore njegovim jezikom, ne slave iste blagdane, nemaju svijetlu put i – onaj malograđanski i dosadni – bečki novogodišnji koncert ne doživljavaju kao vrhunac takozvane "kulture".

Nema Europa razloga za samodopadnost. Kada sebe doživljava kao hipercivilizirani zabran, ona ne čuva svoju ekonomiju i svoju demokraciju nego samoobmane o svojoj superiornosti, ne shvaćajući da upravo takvom "obranom" kompromitira viziju o Uniji utemeljenoj na racionalizmu, humanizmu i slobodi pojedinca. Politička tvorevina koja deklarativno teži dokidanju unutarnjih granica, dok istodobno vanjske granice želi učiniti nepropusnima, preobražava se u vlastitu suprotnost i budi mračnu slutnju da bi i unutarnje granice opet mogle postati tvrde. Europa pokušava biti otvoreno društvo ali se zatvara u sebe samu, a tako zatvara i vlastiti um koji zaboravlja povijesnu pouku da su samo one civilizacije i samo one političke tvorevine koje su bile otvorene za strance i došljake sposobne za ekonomske i intelektualne iskorake i da samo takve tvorevine sebe imaju pravo percipirati kao moralno superiorne. Ironično je da se moćna Europska unija panično zatvara pred očajnicima koji pokušavaju spasiti goli život i pritom zaboravlja da su ljudi najvažniji ekonomski, ali i moralni resurs. Ne treba ni spominjati kakav bi moralni kapital na Bliskom i Srednjem istoku stekao čitav Zapad – a tamo zapadne dionice ne kotiraju visoko – kada bi se otvorio tim nesretnim ljudima što bi dugoročno moglo ukloniti i uzroke njihovog bijega.

Zatvaranje granica unutar kojih će živjeti samo taoci iluzije o samodovoljnosti trenutak je u kojem je povijesna i moralna opstojnost nekog društva doživjela svoj kraj. Takvom društvu ostaje samo urušavanje u sebe samog. Doživljaj javne ustanove kakva je država kao nečeg "svojeg", kao "doma" u kojem su drugi "gosti" ili uljezi nije nikakvo postignuće nego banalna propast, utoliko teža kada se slavi kao "ostvarenje snova", za što je opustjela i bankrotirana Hrvatska tek školski primjer.