Pisati o profilu diktatora u svijetlu recentnih događaja u Egiptu, u kojima se Hosni Mubarak posve iracionalno odupirao milijunskim zahtjevima za odstupanje, ili u kontekstu odbjeglog bivšeg predsjednika Tunisa Bena Alija koji u Saudijskoj Arabiji kontemplira o Interpolovoj tražilici može se učiniti, posve opravdano, kao plitki medijski ustupak ili kao svođenje računa nad notornim činjenicama.

No profil diktatora, figure koja pokazuje zavidnu vitalnost kroz povijest, zapravo nikad ne prestaje biti aktualan te se s iznimnom redovitošću potvrđuje kao neizostavna matrica ne samo političkog, već i općeg društvenog pejzaža. A u tom je kontekstu tema o diktatorima zapravo bezvremenska.

Tako je svaki napis o ustroju diktatora kako frivolan, tako i prijeko potreban. Naime, ako se popularni uzorak prebaci na neke europsko-mediteranske, bliskoistočne ili južnoameričke vladare, postaje jasno da je bavljenje samo arapskim diktatorima nepovratno etnocentrični i preuski okvir.

Uostalom, Umberto Eco je jasnim povlačenjem povijesnih i kulturoloških paralela između neronskih orgija i situacije s aktualnim talijanskim premijerom samo nanovo validirao neke povijesne datosti, koje se žilavo opiru promjenama.

Tvrditi da je svaka autokratska politička ličnost ne samo jedinstvena, već i do određene mjere odraz sredine u kojoj srasta i oblikuje se posve je umjesna.

Hoće li se režim kvalificirati imenom kleptokracije, oligarhije, autokracije ili nešto novijim terminom netokracije, no zasnovanom na starim zasadama moći koja se ne voli dovoditi u pitanje, ostaje tek semantička dvojba u kojoj su sva preklapanja moguća i dobrodošla.

Nepomirljivi rascjep s realnošću

No uza svo uvažavanje dikatorskih posebnosti, nekoliko se uopćenih stavki jednostavno nameće. Očiti fakti kao što su: jako elastični pogled na zakone koji se bez puno kompleksa prilagođavaju u osobne interese i maratonske mandate te jednako tako elastično tumačenje izbornih pravila, javnog dobra i političkog fer pleja.

Strukturno gledajući, diksurs diktatora jednako tako bilježi jasno mjerljive zanose neumjerenog samopouzdanja, tješiteljsku ulogu spram naroda i sasvim pristojnu dozu paranoje, čiji se rast uglavnom redovito poklapa sa sumrakom moći. Supružnice diktatora se također kreću unutar jasno omeđenog radijusa bezrezevne podrške partneru te snažnih statusnih apetita.

Formula u kojoj su tiranija i ekstravagancija, megalomanija i nepopravljivo loš ukus neodvojivi sastojci već je kod kroničara antičkog doba dobila začuđujuće precizne konture, a redovito je prati bolni i počesto fatalni rascjep između realnosti i usamljenih projekcija, pulzija i negiranja.

U svom psihoanalitičkom čitanju fenomena diktatora, Véronique Nahoum-Grappe u tekstu Diktatori i ovisnici tvrdi kako se izraz opijenost moći mora danas nanovo čitati : politička moć nije temelj za neprekinuto orgijastičko uživanje koje muti razum i mogućnost racionalnog sagledavanja stvarnosti, već se više radi o moći kao psihoaktivnoj supstanci, koja izaziva snažnu ovisnost preko koje se generira 'moćna ekspanzija sebe i širenje velikog Ja'.

Kako se oduprijeti ovisnosti o moći?

Moć postaje izvorom nezadovoljenog erotskog užitka, točnije rastuće frustracije koju prati mahito sakupljanje materijalnih dobara koji se čitaju prije svega kao artefakti dubokog rasloja između Ida i Superega. Rasloj koji se također da detektirati u proporcionalnom odnosu manjka skurupula i povećanja propagandnih taktika.

Upravo se kroz okvir okorjele ovisnosti mogu ispitati i krajnje konzekvence galopirajućeg narcizma diktatora, koje počinje s eliminiranjem političkih neistomišljenika te se potom nezaustavljivo širi na sve veći broj kandidata. U tom kontekstu neke poredbe autorice o 'pitbulu koji čak ni odrezane glave ne ispušta razmrvljenu kost među zubima' te 'o diktatorima koji padaju stisnutih čeljusti u fanatičnom uvjerenju da im njihovu moć i poziciju nitko ne može oduzeti' zvuče prije svega kao slobodni izbor stilskih figura na inspirativnu temu, a ne kao revelatorni zaključci.

Ostaje otvoreno pitanje u kojem se trenutku zbiva taj dijalektički obrat, tj. u kojem trenutku neumitne posljedice katastrofe diktatorskih režima postaju izvor njihova narcističkog užitka.

Autorica donosi zaključak u kojem se prije svega otkriva nemoć suvremenih struktura da na vrijeme zauzdaju diktatorski model, prije nego što skrene u društvenu patologiju. Naime, da bi se došlo do otpora ovisnosti o moći, potrebna je ili Augustinova vrlina ili efikasnost opozicije. A u tom pogledu, arapske revolucije više su model od kojeg se može naučiti, nego koji valja samo zabrinuto promatrati s druge strane Mediterana.