Zbog najava izmjena Zakona o umjetnoj oplodnji, kojima će biti dopušteno zamrzavanje zametaka, mons. Valentin Pozaić iskoristio je prigodu s oltara u propovijedi na misi povodom trodnevne pripreme za proslavu blagdana bl. Alojzija Stepinca obračunati se s Vladom, ali i svima onima koji ne dijele crkvene stavove, a cijela propovijed objavljena je i na internetskim stranicama Zagrebačke nadbiskupije

'Pitanje poštivanja ljudskog života, na svim njegovim razvojnim razinama, pitanje je ljudskosti i pravednosti, pitanje je ljubavi prema čovjeku. Ljubav prema životu, kultura života, u temeljima je blagoslova obitelji i naroda. Novi je nadbiskup bio darovan kao svjetionik i kao predvodnik Crkvi i narodu Hrvata u već prijetećim kobnim vremenima', rekao je mons. Pozaić u kratkom uvodu, a potom podsjetio okupljene 'o dva puta u životu - o putu dobra i zla, o kojima od davnina govori 1. psalam'

Jedan je put kulture života, a drugi je, put pošasti smrti. Jedna strana drži da u životu postoje načela i vrednote koje su stalne, postojane, nepromjenljive, utisnute u samu narav čovjeka: kao razumno umovanje, otvorenost transcendenciji, duhovna dimenzija postojanja, smisao i opravdanje života. Druga pak strana drži da ne postoji ništa stalno, trajno, sve je relativno u vremenu i mjestu i okolnostima. Ljudsko bi postojanje bilo uokvireno, prizemljeno u ovozemnu materijalnu postojanost tehnološkog razvoja

Prošlih smo se dana naslušali začudnih antropologija i sofizama o čovjeku malom i velikom, moćnom i slabom. Morali smo slušati svakojaka govorenja o prvenstvu nekih interesa jednih nad temeljnim pravom na život drugih. Povod je bio novo-planirani zakon o umjetnoj, in vitro oplodnji. Sukladno zacrtanome, giljotina je proradila, nije zarđala: glave članova Nacionalnog povjerenstva za medicinsku oplodnju već su se otkotrljale. Istini za volju: mandat im nije istekao, zakon se nije promijenio; promijenila se partija.'

S obzirom na to da su izjavu ministra o početku ljudskog života hrvatski biskupi ionako već ocijenili kao 'nestručnu, nehumanu, ideološki motiviranu', biskup Pozaić se zapitao: 'Vraća li se to '45, kad je vrijedilo: drug komesar je rekao: 'Nema Boga!' i - nema Boga. Danas drug komesar kaže: 'Nema čovjeka-embrija!' i - nema čovjeka-embrija. Za jedne može biti, u razna doba – za druge ne. Ovisi o procjeni i samovolji pojedinca-partijca. Skojevci su opet u modi. Ignorancija i arogancija imaju pravo javnosti. Notorna je komunistička ideologija: sve što nije na liniji partije, tim samim je osuđeno kao rigidno i konzervativno, klerofašističko'.

'Takvih smo se floskula naslušali 50 godina tijekom udružene zločinačke komunističke diktature u 20. stoljeću. Takvi se stavovi danas opravdavaju prizivom na 21. stoljeće. Po očitovanoj ignoranciji i aroganciji, koju do danas nitko nigdje nije demantirao, mogli bi pripadati u 21. stoljeće - prije Krista! Tamo nekamo gdje nema ni embriologije, ni Dekaloga, ni Hipokrata. Kako je moguće u državi Hrvatskoj, danas, zastupati tako ekstremno rigidne i zaostale, ideološki zaslijepljene partijske stavove? Jednostavno: moguće je – jer u Hrvatskoj nije provedena lustracija.'

Mons. Pozaić nije zaboravio niti na Građansku inicijativu i njezinu akciju 'I ja sam bio embrij', kojom aktivisti 'podsjećaju da svaki ljudski život počinje začećem, da je embrij od početka istinito ljudsko biće, baštinik dostojanstva i nepovredivih prava ljudske osobe, da ima pravo na poštovanje i temeljno pravo na život', pa se prisjetio i da je 's Markovog trga, gdje je putem elektronske pošte zaprimljeno silno mnogo zahtjeva za očitovanjem o takvoj izjavi, umjesto da stigne odgovor, predsjednik Vlade prezreo primljene e-mailove nazvavši ih 'spam' = smeće'.

'Valja se upitati', zaključio je mons. Pozaić, 'znači li to da su za predsjednika Vlade i svi ti hrvatski građani, koji su se usudili iznijeti svoje mišljenje, također: 'spam' = smeće?! Koji si predsjednik Vlade, demokratske, može to dopustiti i opstati? Može onaj - totalitarne, iz '45! Na prežalosnom sramotnom procesu, iz onih drugarskih, navodno antifašističkih vremena, čula se riječ čovjeka smirene savjesti, riječ Blaženika: 'Moja je savjest čista!', istaknuo je mons. Pozaić i, s obzirom na to da se propovijed ipak održavala na misi povodom trodnevne pripreme za proslavu blagdana bl. Alojzija Stepinca, zaključio 'da je Stepinčeva savjest bila nježna, osjetljiva na dobro i zlo, Bogu i čovjeku vjerna'.

Nadbiskup Bozanić o 'gospodarima života i smrti'

Proslavu blagdana blaženoga Stepinca predvodeći u petak svečano euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali iskoristio je i nadbiskup Bozanić da bi u uglađenijoj verziji dan nakon Pozaićevog oltarskoga politiziranja nastavio crkveno usmjeravanje problematike:

'Nužno je prije svega promatrati život kao dar, kao otajstvo, a zatim prihvaćati dar. Imati djecu, odgovoriti Bogu na poziv da se živi u braku muškarca i žene, kao obitelj – kršćanski gledano –životni je plan. A danas kao da je poljuljan i odnos prema vremenu koji se očituje u nespremnosti za pogled u budućnost koja vidi i kraj ovozemnoga života. I dok su neki na našem europskom kontinentu zazivali umiranje Boga i proglašavali njegovu smrt, čini se da umire čovjek, da umire život na zemlji. To umiranje započinje onda kada nestane poniznosti pred otajstvom života'

'Nažalost, i u našoj Hrvatskoj se ovih dana čuju glasovi koji ne djeluju ohrabrujuće, kada je posrijedi dar života. Govori se olako, obescjenjujući stavove vjernika, pozivajući se na toleranciju prema različitosti mišljenja, kako bi se brzo otkrilo da je teško uspostaviti zdravo društvo bez suglasnosti o temeljnim pitanjima. A ima li važnijeg temelja od života? I tamo gdje sve nije razvidno, nužno je čuvati poniznost i okvire ljudske spoznaje, koja za nas vjernike na zemlji ima dva izvora: vjeru i razum, pri čemu su i jedan i drugi povezani s Bogom, s njegovim nedokučivim otajstvom'.

'Bez radosti i nade utemeljene u Bogu, ljudski govor lako sklizne u proizvoljnost i prisvajanje mjerodavnosti koju čovjek nema. Tada se počne glumiti gospodare života i smrti; tada nije neobično izravno zagovaranje pobačaja ili eutanazije. Stoga bi bilo vrijedno zastati, razmotriti stavove, jer posrijedi je život, onaj isti koji nas povezuje s Izvorom svega što živi. Tu leži ključ za razumijevanje poteškoća i radosti u odgojnim i obrazovnim procesima; u kulturi rada; u izgradnji odgovornosti; u brizi za potrebne; u umjetničkim izražajima; u govoru solidarnosti i dragovoljnosti. Na toj se podlozi povlače ključni potezi za život pojedinca i društva'.

'Blaženi je Alojzije jednu od najvećih pogibelji za narod i obitelj vidio u pobačaju koji za njega ima obilježje pravoga narodnog samoubojstva, o čemu među ostalim piše liječnicima 10. siječnja 1940. godine: »Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim familijama i teško ranilo stablo narodnog života u naše doba. No dok pred one, koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam, da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenjive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo'.

Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života i našem hrvatskom narodnom životu nanio porok pobačaja. S toga bi i prezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdublja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda', stoji, između ostaloga, u propovijedi nadbiskupa Bozanića također objavljenoj na internetskim stranicama Zagrebačke nadbiskupije