Pomoćnik ministra pravosuđa Ivan Crnčec odgovara na kritike sudaca koji se protive pojednostavljenju objave njihovih imovinskih kartica pitanjem: 'Ako suci nemaju što skrivati, a vjerujem da nemaju, zašto DSV ne bi omogućio zainteresiranim građanima da dobiju na uvid njihove imovinske kartice?'

Crnčec podsjeća da je i do sada postojala mogućnost objave imovinskih kartica sudaca, samo što prije u zakonu nije bio propisan rok do kojeg Državno sudbeno vijeće mora odgovoriti na zahtjev. Sada je taj rok osam dana od podnošenja zahtjeva, a ako ne postoje neki jaki razlozi, u tom vremenu DSV mora zainteresiranom građaninu predati karticu suca čija ga imovina zanima. 'Provjerili smo kod DSV-a i prošle godine nije bio podnesen niti jedan zahtjev za objavom kartice nekog suca, tako da ne vidim problem', kaže Crnčec i objašnjava da kartice nisu stavljene na internet jer su svjesni specifičnosti sudačke profesije i potrebe da se suci što bolje zaštite.

Kaže da je praksa u drugim zemljama po tom pitanju prilično različita: 'Postoje različiti primjeri, ali u nekim zemljama kartice su dostupne javnosti. To su Italija, Latvija, Litva, Gruzija, Estonija, Makedonija, Slovačka, Danska... Ima dosta zemalja. Ovaj naš potez je samo korak naprijed u transprentnosti.'

Na pitanje može li objava detalja imovine nekog suca utjecati na njegov autoritet pred okrivljenikom, Crnčec kaže da ne vidi kako bi ti podaci utjecali na njegovo vladanje sudnicom, bilo pozitivno bilo negativno.

Drugi argument sudaca u tvrdnjama da im se ruši stupanj neovisnosti je i nova obaveza da jednom godišnje predsjednik Vrhovnog suda podnosi izvještaj Saboru. Premda kaže da je uvijek korisno čuti stav druge strane i raspraviti ga u javnosti, Crnčec ni u ovom slučaju ne razumije suce jer, kako kaže: 'To je benigna odredba koja daje mogućnost sucima da upozore na eventualne probleme i da daju prijedloge za unapređenje. O izvještaju se ne glasuje, samo se daje na znanje.'

Crnčec ističe kako je istim zakonom sucima otvorena prilika da daju svoje mišljenje o proračunu i raspolaganju državnim novcem. Podsjeća kako je obaveza o podnošenju godišnjeg izvještaja proizašla spontano u saborskoj raspravi te da su sve strane uočile potrebu da čuju i sudsku vlast.

Kako suci sve ove odredbe vide kao degradaciju sudske vlasti (koja je po Ustavu ravnopravna sa zakonodavnom - Sabor i izvršnom - Vlada), Crnčec podsjeća da i sucima građani daju plaće, a da su zastupnici u Saboru izabrani od građana te da ne vidi u čemu bi bio problem: 'Ne mislim da je to degradacija, nego novi način komunikacije i šansa za puno benefita - najviše za sudbenu vlast.'

Suci se protive i novom pravilu da prilikom izbora predsjednika nekog suda i ministar pravosuđa ima pravo reći nešto o kandidatu. Premda to mišljenje ministra nije obvezujuće, sucima smeta. Evo kako to objašnjava pomoćnik ministra: 'Ministarstvo, koliko god se ne smije miješati u sudsku vlast, ipak ima ulogu u kontroli sudske uprave. Želimo ojačati poziciju predsjednika sudova kao menadžera. Naprimjer, Općinski sud ima 900 ljudi i teško je biti na čelu takvog mastodonta. A ako je netko dobar sudac, ne mora biti i dobar organizator. Želimo ih osvijestiti da moraju odgovarati za proračune i da njihov sustav mora odgovorno poslovati. Zato mislim da Ministarstvo pravosuđa može ponešto reći o tim ljudima, a ponovno naglašavam da to mišljenje nije obvezujuće, a daju ga, osim ministra, i predsjednik višeg suda te predsjednik Vrhovnog suda.'

Upravo zbog osiguranja učinkovitijeg poslovanja, odnosno bržeg rješavanja zaostalih predmeta postrožene su i sankcije za predsjednike sudova koji sucima na svome sudu dopuste da odugovlače s predmetima.

Kada je u pitanju imunitet sudaca, Crnčec kaže da su ga sada samo uskladili s Ustavom i precizirali: 'Unijeli smo jedan osigurač koji štiti suce od neopravdanih privatnih tužbi i za to smo jedva uspjeli uvjeriti Europsku komisiju da je doista nužno. A što se tiče osnovnog imuniteta, bilo je to do sada dosta preširoko definirano. Sada samo kopiramo ustavnu odredbu.'