'Ovaj zakon i njegove izmjene najavljuju se godinama, a najbliže donošenju bili smo u vrijeme ministra Predraga Matića. No, nakon najave da se o tome pokreće rasprava uslijedili su izbori, a nijedna kasnija vlada nije učinila nijedan korak naprijed i propuštene su prilike da se regulira status stradalnika. Građanke i građani, svi koji su stradali, imaju pravo na odštetu', kazala je Teršelič za tportal.

Ona, kao ni drugi aktivisti, nikada nije vidjela nacrt prijedloga ovog zakona 'jer se čuva kao najstroža tajna', a smatra da je upravo to bio jedan od povoda za višemjesečni prosvjed branitelja u šatorima u Savskoj ulici u Zagrebu. 'Nitko nije imao ni snage ni hrabrosti usvojiti zakon kojim se regulira status civilnih žrtava rata jer se u Hrvatskoj konstantno inzistira na militarizaciji društva, a prednost se još uvijek daje braniteljima i principu oružane borbe, umjesto stradalim civilima', kaže ona.

Komentirajući ovogodišnju proslavu Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, Teršelič apelira da se promijeni dominantni društveni narativ.

'Kod ovog datuma naglasak se uvijek stavlja na pobjedu, a fokus nažalost nije na drugom dijelu naziva samog državnog praznika - na zahvalnosti na činjenici da je okončan rat, da je trećina državnog teritorija vraćena u ustavnopravni poredak Hrvatske i da su stvoreni uvjeti za povratak građana, mahom hrvatske nacionalnosti, koji su s tog prostora prethodno protjerani. Vlada sada mora okrenuti stranicu suočavanja s prošlošću i napokon humanizirati odnos prema mrtvima, ovo danas nije priznanje njihove patnje nego daljnja militarizacija društva. Nijedna vlada od devedesetih godina do danas nije radila na toj humanizaciji, nego se uvijek inzistiralo na borbi', dodaje Teršelič.

Nakon Oluje na dotad okupiranim područjima stradalo je oko 700 civila srpske nacionalnosti, barem ako će se vjerovati popisu kojega je u to doba izradio Hrvatski helsinški odbor, a voditeljica Documente upozorava da se potpuno pouzdano može osloniti isključivo na podatke DORH-a. Za ove zločine dosad su izrečene tek dvije presude - jedna pravomoćna i jedna prvostupanjska.

'Do 1. srpnja 2013. godina, odnosno datuma ulaska Hrvatske u Europsku uniju, učinkovitost u procesuiranju ratnih zločina bitno se povećavala, no nakon tog datuma svjedočimo evidentnoj stagnaciji. Držim da to apsolutno nije slučajno. Istina jest da se u ovom trenutku nešto radi i da se neke istrage okončavaju i neke optužnice podižu, no stalni problem su ograničeni kapaciteti u Državnom odvjetništvu, ali i društvena klima. Neposredni svjedoci počinjenih zločina, posebno pripadnici postrojbi u kojima su se nalazili počinitelji, naprosto ne žele progovoriti jer su pod velikim pritiskom i svjesni su da bi mogli trpjeti posljedice', kaže Teršelič.

'Hrvatska je prije ulaska u Europsku uniju dobila USKOK, tijelo koje sustavno istražuje sumnje u korupciju i organizirani kriminal, no nikada nismo dobili slično tijelo specijalizirano za ratne zločine. Određen pomak dogodio se delegiranjem takvih slučajeva na Odvjetništva u četiri velika grada, no i dalje se radi izuzetno sporo, znatno sporije nego što javnost očekuje, a to dakako uzrujava obitelji žrtava', dodaje voditeljica Documente.

Na Vladu stoga apelira da znatno pojača kapacitete DORH-a i stvori povoljniju društvenu klimu u kojoj će civilne žrtve rata, koje god nacionalnosti bile, biti u fokusu.

Komentirajući izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koje su iz godine u godinu početkom kolovoza sve oštrije, ona kaže da dio odgovornosti za to leži i na Hrvatskoj.

'Kao što su Hrvatska i Srbija tijekom rata jedna drugu na najvišem nivou hranile isključivošću, takav trend nastavljen je i danas. Nažalost, time što je svojim ponašanjem zaboravila na civilne žrtve Hrvatska je na određeni način dopustila da se Oluja u Srbiji počne obilježavati kao stradanje. U toj polarizaciji stavova jedna država podržava drugu, i obrnuto', zaključuje Teršelič.