U hrvatskoj javnosti potpuno je nezapaženo prošla vijest da je Slovenija od Beograda zatražila originale stotinu međunarodnih ugovora potpisanih u vrijeme dviju Jugoslavija, a koje se odnose na njezin teritorij, među kojima su i Rapalski ugovor i Osimski sporazumi kojima je nakon Drugog svjetskog rata bila definitivno utvrđena granica Italije i tadašnje SFRJ
Slovenija je svoj zahtjev podnijela prema sporazumu o sukcesiji, a osim spomenutih ugovora, traži povrat kulturne baštine koja se nalazi u nekadašnjim saveznim ustanovama bivše SFRJ, muzejima i arhivima.
Budući da se Rapalski i Osimski ugovori velikim dijelom odnose i na područja koja su dio Republike Hrvatske, zanimalo nas je što u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova misle o slovenskim potraživanjima. Nakon tjedan dana šutnje iz Ministarstva možemo slobodno zaključiti da u Ministarstvu o spomenutom pitanju ne misle ništa, jer ni nakon tjedan dana nisu odgovorili na naš upit. Vjerojatno će po starom običaju hrvatske birokracije reagirati kad bude prekasno.
Rapalski ugovor i Osimski sporazumi dokumenti su od iznimne povijesne vrijednosti i važnosti. Prema podacima iz Hrvatske enciklopedije, Rapalski ugovor sporazum je koji su u Rapallu, gradiću blizu Genove, 12. studenoga 1920. potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Njime su bile određene zajedničke granice tih država, bilo je dogovoreno stvaranje neovisne Slobodne Države Rijeke te zajedničko nastupanje protiv svih pokušaja restauracije dinastije Habsburgovaca.
Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919. – 1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.
Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Područja koja je Hrvatska izgubila tim ugovorom vraćena su joj nakon Drugog svjetskog rata.
Prema istom izvoru, Hrvatskoj enciklopediji, Osimski sporazumi su jugoslavensko–talijanski državni ugovori potpisani 10. studenoga 1975. u Osimu kraj Ancone (Italija). Stupili su na snagu 3. travnja 1977. Njima su regulirana granična i druga neriješena međudržavna pitanja te je unaprijeđena gospodarska suradnja i dogovoreno otvaranje slobodne zone u pograničju. Potvrđena je međudržavna granica na kopnu i određena granica u Tršćanskome zaljevu. Sporazumima su uređena i pitanja državljanstva, imovine i socijalnog osiguranja za stanovnike bivšega Slobodnog Teritorija Trsta, pitanja zaštite pripadnika hrvatske i slovenske manjine u Italiji, kao i talijanske manjine u SFR Jugoslaviji. Sporazum je prihvatio i Vatikan koji je prema njemu prilagodio crkvene granice. Nakon raspada SFR Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija kao sljednice prihvatile su Osimske sporazume. U Italiji se javljaju nastojanja nacionalističkih organizacija za njihovom revizijom.
