Navedenoj tviterašici blokirano je praćenje i pregledavanje objava ministra Filipovića, a odavno ju je na istoj društvenoj mreži, kako piše, blokirao i premijer Andrej Plenković.

'Mene je blokirala Jadranka Kosor, a samo sam ponovila njezinu rečenicu', piše druga korisnica Twittera, na što Filipovićeva 'žrtva' odgovara da to može razumjeti jer je u pitanju privatni profil bivše premijerke, za razliku od službenog profila aktualnog ministra.

'Javne osobe nažalost ne podnose kritiku, vjerojatno ne bi smio (blokirati, op.a.) ali ipak smo tu gdje jesmo, pa može sve', piše netko treći. Kao 'sluge naroda', političari širom svijeta podliježu manje ili više strogoj regulativi svog javnog djelovanja, pa i ponašanja. Ipak, postoje i sive zone koje predstavnici vlasti koriste kao područje slobode, a u današnjem svijetu to su upravo društvene mreže - pandan nekadašnjih gradskih foruma na kojima su pučani mogli vlastodršcima sasuti u lice sve ono što ih ide.

Dok u Hrvatskoj političari ne strahuju od mogućih sudskih progona zbog blokiranja pratitelja na društvenim mrežama, njihovi kolege u SAD-u dvaput će razmisliti prije nego što posegnu za suvremenim 'cenzorskim škarama'. Tamošnja prekretnica bila je sudska presuda protiv bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Blokirani tviteraši tvrdili su da privatni Trumpov profil @realDonaldTrump, s obzirom na objavljivani sadržaj, zapravo predstavlja 'javni forum' s kojeg se nitko ne smije isključiti temeljem svojih stavova, kao i da se blokadom uskraćuje prilika ostalim pratiteljima da čuju kritičke glasove. Sud je ustanovio da je Trump povrijedio prvi ustavni amandman o slobodi govora te mu zabranio blokade pratitelja na mrežama.

Katie Fallow, pravna zastupnica blokiranih, komentirala je da će ta presuda utjecati na političko korištenje društvenih medija: 'Načela koja smo uspostavili u ovom slučaju važna su za zaštitu vitalnosti javnih foruma koji su sve važniji za našu demokraciju.' Odgovarajući na pitanje treba li i u Hrvatskoj pravno regulirati takve blokade, barem na službenim profilima političara financiranim javnim novcem i uz postojanje javnog interesa, ustavna stručnjakinja Sanja Barić podsjeća, za početak na načelnoj razini, da se 'život razvija, a pravo - kaska'. Drugim riječima, trenutno se razvijaju društvene mreže i mediji, a sutra će to biti nešto drugo što će tek trebati pravno regulirati.

'Imajući u vidu novosti, primjenjujemo dobro ustaljena pravna načela koja su nam važna da bismo iznjedrili odgovore. Nužnost prava jest da je ono manjkavo, ali je nužnost prava i da ima jasna opća načela iz kojih se izvlače konkretna pojedinačna rješenja. Tako da to što nema jasne regulacije ne znači da je to strašan propust. Naprosto, postojeće propise, a - još važnije - postojeća ustavna načela moramo primjenjivati na svaku novonastalu situaciju', upućuje prof. Barić.

Javna osoba - manje pravo

Nadalje, kad su u pitanju ljudska prava, javne osobe koje prvenstveno obavljaju političke dužnosti - u Hrvatskoj bi to bili državni dužnosnici - imaju manje pravo na privatnost, slobodu, zaštitu intime od svake druge privatne osobe. Jasno je da su javne osobe tim interesantnije ne samo zato što upravljaju našim novcem, nego i zato što donose odluke važne za cijelu državu. 'Nekad moramo znati čak i detalje iz njihovog privatnog života koji mogu utjecati na njihove koruptivne, klijentelističke ili bilo kakve druge radnje', napominje prof. Barić.

Potom, treba imati u vidu da postoje prilično različiti pravni standardi na europskom i na američkom tlu. Tamo se, primjerice, može spaliti zastava, a u Hrvatskoj je to kazneno djelo. Ni situacija s Trumpom i blokadama na društvenim mrežama ne može se u potpunosti transponirati.

'Virtualni prostor danas ispunjava cjelokupnu funkciju komunikacije s javnošću, onako kako su to prije bili predizborni skup, javno izlaganje, oglasna ploča suda... Političar ili političarka mogu imati svoj javni i svoj privatni profil. Njegov javni profil je poduprt i administriran našim novcem i u konačnici korišten za prezentiranje poruka koje taj političar ili političarka žele iznijeti. U tom smislu, mi svi moramo moći imati pristup. To uopće nije upitno, baš kao što nije upitno ni to da se govor mržnje treba spriječiti, pa i blokiranjem', upućuje prof. Barić. Ipak, govor mržnje je jedno, a kritike nešto sasvim drugo. Ustavna stručnjakinja smatra da bi 'trolanje' trebalo biti dopušteno, odnosno da bi blokade u tom smislu trebale biti zabranjene.

'Ali to što ja mislim da bi to tako trebalo interpretirati još uvijek ne rješava konkretnu situaciju. Ako nemamo jasan zakon, kako nekome zabraniti da blokira? Kako bi sada neki sud naložio nekom političaru da odblokira osobu X? Prekršajnim nalogom ili nečim drugim? Pod što to spada? To je praktični problem. Istovremeno, nisam sigurna da je potrebno bilo što poduzeti jer društvene mjere funkcioniraju tako da se stalno mogu registrirati novi profili. Nekome će blokirati devet profila s različitim imenima, a on će registrirati deseti', kaže prof. Barić.

'Ako ja kao političarka blokiram nekoga, a taj netko na svom profilu objavi da ga je političarka Sanja Barić blokirala - on time širi vijest i prenosi svoju poruku o meni. Ako se ulogira kao netko drugi, kao Petar Petrović, on me i dalje može pratiti', tumači prof. Barić, dvojeći je li doista potrebna bilo kakva akcija države u pravcu zabrane blokade. Načelno nije za blokadu, no smatra da su lažne vijesti i klevete puno veći problem od toga što političar blokira nekoga na društvenim mrežama.

'Kažnjavanje iznošenja fake newsa, laži i kleveta o bilo kome puno je više kompliciran i stvaran problem u svijetu u kojem živimo. Takve objave brzo se šire i dok se počinitelj pronađe te kazni kazneno ili prekršajno - pojeo vuk magare... Svi mi načelno govorimo o demokraciji i ljudskim pravima, ali stvarna razina ostvarenja demokracije i ljudskih prava ovisi o stanju svijesti, a to se formira negdje drugdje - u općoj klimi tolerancije, u sustavu obrazovanja, u obitelji itd. S obzirom da na to u političkoj sferi nažalost više živimo od sukoba i populizma, naš glavni problem je u općoj, apriornoj negativi svih prema svima. Ne razmišljamo o tome kako ćemo riješiti problem, nego tko je kriv, tko je kreten i budala. Cementiramo se u svoje pozicije. To je naš stvarni problem', zaključuje prof. Barić.

Grbeša: Tri razine problema

Profesorica Marijana Grbeša s Fakulteta političkih znanosti ističe da je u Hrvatskoj problem to što se praktički nitko ne bavi promjenama komunikacijskih i političkih procesa pod utjecajem društvenih mreža, odnosno platformi. Ona ovaj problem načelno razlaže na tri razine.

Na prvoj razini, gdje se pitamo što je privatno, a što je profesionalno na društvenim mrežama, političari sa svojih službenih stranica nedvojbeno smiju blokirati pratitelje, ali pitanje je koliko je to etično i ispravno iz perspektive činjenice da su oni tu da budu na raspolaganju javnosti, ističe prof. Grbeša. S obzirom na to da ova problematika u Hrvatskoj nije ni na koji način regulirana, to ulazi u prostor nekakve osobne, odnosno profesionalne javne odgovornosti, baš kao i situacije u kojima političari ne žele odgovoriti na pitanje novinara. Istovremeno, tu su govor mržnje, uvrede i klevete, vulgarnosti na internetu - tu se postavlja pitanje do koje mjere političari trebaju to trpjeti, no ta problematika ipak je podložna određenim zakonskim odredbama i stoga to predstavlja drugu razinu, upućuje prof. Grbeša.

Treća razina na istoj platformi zahvaća pak granicu između javnog i privatnog, a ne tiče ne samo političara, nego i medija. Kod nas se ne raspravlja o tome koga novinari zastupaju na svojim profilima: mogu li oni slobodno iskazivati vlastite stavove - što se sada bolno prelomilo i u slučaju legendarnog engleskog nogometaša i voditelja BBC-ja Garyja Linekera - ili u svakom trenutku predstavljaju medijsku kuću za koju rade i trebaju poštivati njezina pravila na društvenim mrežama.

'Sve su to pitanja koja su se pojavila promjenom našeg komunikacijskog prostora i tiču se ponašanja u tom promijenjenom javnom prostoru. Naš problem je to što nema apsolutno nikakve rasprave, što je sve prepušteno osobnoj procjeni, stihiji ili eventualno, u slučaju novinara i medija, nekakvim pravilima ponašanja pojedine medijske kuće', ističe prof. Grbeša.

Dakako, kada se razmatra pitanje treba li jedan političar blokirati neistomišljenike koji nisu ni vulgarni ni bezobrazni, odgovor je kratak i jasan: naravno da ne. Ipak, činjenica je da on to smije učiniti, a cijelu tu problematiku u Hrvatskoj ne adresiraju ni relevantne institucije, ni regulatori, ni profesionalne organizacije - uključujući one novinarske.

'Svijet već ulazi u komercijalizaciju umjetne inteligencije, a mi kao društvo ni na koji način ne stavljamo probleme i pitanja koje nosi digitalni prostor na dnevni red - od obrazovnog sustava do medijske i političke agende - o tome se ni na koji način ne vodi računa i onda je jasno da svaki pojedinac ili svaka organizacija u tom prostoru odlučuju za sebe', upozorava Grbeša.

Primarno, medijska pismenost na niskim je razinama, učenici se u hrvatskim školama ne obrazuju za digitalnu tehnologiju i sadržaje koji se stvaraju i šire u tom hibridnom medijskom okruženju. Naravno, djeca su već danas na društvenim medijima, konzumiraju TikTok, počinju koristiti umjetnu inteligenciju za lektiru i domaće zadaće, o tome već znaju više od mnogih nastavnika. Ipak, ne znaju ono što je možda najvažnije.

'Djecu treba odgojiti za to novo okruženje; ona ne znaju prepoznati novinarski i kredibilan sadržaj u odnosu na bilo što drugo na internetu; izvor informacija su im influenceri. A to je tako zato što ih nitko u školi ne uči tome da postoji razlika između kredibilne i nekredibilne informacije, ili se to radi tek sporadično, ni blizu onome što bi trebalo imajući u vidu brzinu promjena i kompleksnost digitalnog okruženja', zaključuje prof. Grbeša.