Čak 42.4 posto hrvatskih građana nema pojma da će u roku od nepunih pet mjeseci (26. svibnja) ponovno morati birati nove hrvatske eurozastupnike, koji će, prvi put uopće, dobiti punokrvni mandat za svih pet godina u dva prevažna grada (Bruxelles i Strasbourg) u kojima izmjenično odlučuje sve važniji Europarlament. Njih jedanaestero sa najmanje četrdesetak kandidatskih lista, koji će imati mnogo posla, muka i izazova da bi opravdali svoje velike plaće u tim budućim presudnim godinama u kojima će Hrvatska konačno morati iskoračiti iz grupe upitnih balkanskih država, ili bespomoćno ostati na rubu civiliziranog svijeta. Ovih prvih šest mjeseci hrvatskog europskog članstva nisu baš nikoga previše ohrabrili i oduševili, budući da su se i u režiji ove vladajuće koalicije, manje ili više samo ponovile poznate hrvatske diplomatske priče o brisanju prolivenog mlijeka (lex Perković), pregovaranju s figom u džepu, sukobima zbog sukoba interesa ( ministri u INI, policijski zakon). Pa čak i tvrdoglavo guranje hrvatskih kandidata koji zbog lažnih obećanja nisu dobili povjerenje većine eurozastupnika (slučaj Mates), a ipak ostali u prevažnim foteljama.

U svojim lakonskim, a ponekad jedva domišljenim izjavama, premijer je u Bruxellesu načelno zagovarao europsku financijsku disciplinu, a kod kuće dopustio brojna ministarska prekoračenja, dok je u društvu europskih kolega prečesto skakao u vlastita usta, u neobuzdanom prosipanju ishitrenih usporedbi, od kojih su mnoge, potpuno nepotrebno, uvrijedile neke važne hrvatske susjede i prijatelje, od Italije, do Češke, od Mađarske do Finske. Na one prve izbore za ovu prelaznu petinu punog mandata, izašla je tek petina hrvatskih birača, a najjača vladajuća stranka ponudila je samo jedno istaknuto ime (Tonino Picula) na osobnoj listi Milanovićevih stranačkih gojenaca, dok je omamljeni HDZ sa mnogo više duha i odgovornosti na svoju listu stavio mnogo više provjerenih stručnjaka, među kojima i one s dugogodišnjim diplomatskim iskustvom (Andrej Plenković), zavidnim ugledom u dijaspori (Ivo Stier), prepoznatljivom političkom karijerom (Dubravka Šuica), dok je amaterske izlete populističke desničarske ikone (Ruža Tomašić), ipak znala uravnotežiti Ivana Maletić, kao nedvojbeni znalac za europske fondove i velike financijske teme, još iz vremena kada je bila jedan od glavnih hrvatskih pregovarača.

I tako je HDZ mogao odahnuti u svojoj prvoj izbornoj pobjedi, dok se Milanović svadio s Jakovčićem oko mogućeg zajedničkog izbora za koalicijsku listu, pokopao Damira Kajina, a izmislio Peđu Grbina, koji je u nezasluženoj ulozi saborskog šefa za pravosuđe uspio ogorčiti gotovo sve hrvatske pravne stručnjake, a zgroziti pola Europe, u zagovoru ideja koje su bile na samom rubu ukidanja demokratske trodiobe vlasti. U Strasbourg je na listi vladajućih otišla i trudna supruga jednog ministra, dok je Tonino Picula ostao gotovo potpuno sam u tom dječjem vrtiću Milanovićeve stranačke pučke škole, koju će većina birača zapamtiti tek po prinudnom milosrđu po nalogu šefa stranke (obvezatni prilozi za hvalevrijedan fond 'Ane Rukavine'), koji je time u hrvatskom političkom životu ozakonio vrlo svojeglavu stranačku poreznu politiku.

Desnica glasnija u Europarlamentu

Zbog svega toga se i ne treba čuditi što su u jednom nedavnom ispitivanju, HDZ-ovi europarlamentarci, ispali gotovo dvostruko aktivniji, utjecajniji i djelotvorniji članovi u redovima cjelokupnog hrvatskog izaslanstva. Bez obzira što je Tonino Picula zbog preskakanja Hrvatske otvoreno napao šefa Europske komisije Josea Manuela Barrosa, iskusni lisci HDZ-a, a poglavito Plenković i Stier, mnogo su obilnije iskoristili činjenicu da Europarlamentom vlada stranačka pučka većina (demokršćani i narodnjaci), koja se odrekla Sanadera, ali ne i HDZ-a. Baš kao što je to rekao Manfred Weber, demokršćanski čelnik Europarlamenta, koji je nedavno 'pozvao hrvatsku Vladu da prekine ovu političku igru oko nepoštivanja europske pravne stečevine, Hrvatskoj je već nanesena velika šteta i narušeno početno pozitivno raspoloženje prema novopridošloj zemlji članici'. A takvi promašaji u pravilu tek mnogo kasnije počinju svrbiti do krvi, budući da u međunarodnim odnosima, čak i više negoli igdje drugdje, vrijedi zakon: sve se vraća, sve se plaća.

U premijerovim gorkim tvrdnjama o različitim mjerilima za velike i male, bogate i siromašne, one stare, i one nove članice, ima i mnogo gorke istine, ali ostaje dvojbeno koliko je u ovom trenutku, kada Hrvatska od EU očekuje tek prvu pravu političku i financijsku potporu, pametno javno mahati s amaterskim i provincijalnim pučkim pobunama. Mnogi nepristrani promatrači su već davno zabilježili niz primjera takvih nejednakosti, ali je većina naučila da pametni političari prvo brane svoje nacionalne interese, a tek onda načelno zagovaraju neku vrhunsku pravdu. A kada se započinje ta vrsta kampanje, prvo se razgovara iz zatvorenih vrata, traže mogući saveznici i odabire najbezbolnija taktika, a ne govori iz rukava, bez ikakve pripreme i provjere, širom razjapljenih usta, pred prvim upaljenim mikrofonom.

Lijepi snovi i okrutna stvarnost

I zbog toga se Hrvatska još jednom nalazi na neočekivanom početku, i ne samo zbog kadrovskih, diplomatskih i političkih promašaja, već i zbog opće zbrke koju je u javnosti izazvala prenapuhana priča o munjevitom korištenju europskog novca. Ova Hrvatska – kako kaže premijer – više neće trošiti vlastiti novac na vlastitu infrastrukturu, već će sve biti velikodušno plaćeno (od Pelješkog mosta do nizinske pruge Rijeka-Zagreb) iz raznih europskih strukturnih fondova, bez obzira što iz tih zlatnih europskih vodopada još nije potekla niti jedna jedina kap. Mnogo lijepih snova, baš kao što je to bio slučaj i u Bugarskoj i Rumunjskoj, kojima je još 2007. godine bilo odobreno 15 milijardi eura za obrazovanje, otvoreno tržište rada i poticanje nove industrijske proizvodnje, od čega su iskoristili jedva 42 posto, bez obzira na mnogo veći broj izvornih europskih stručnjaka.

Baš kao i Hrvatska, ove zemlje nisu imale vlastite novce za obvezatno učešće od 10 do 25 posto, a mnogi su projekti ostali ukopani na mjestu, zbog lokalnih, regionalnih i političkih sukoba, u kojima se lokalna administracija ponašala poput utega, a središnja vlast nije ponudila nikakve dugoročne vizije. I zbog toga se i u slučaju Hrvatske govori o sličnim balkanskim bolestima, pa je trebalo proći skoro dvije godine da ponovno počnu razgovarati članovi iste vladajuće koalicije, dok ministrica vanjskih poslova, koja je prije izbora najglasnije zagovarala Europu, sada ogromnu količinu vremena troši kako bi sačuvala vlastitu stranku, kojoj – kako se čini - prijete veliki sukobi zbog obnovljenog rovarenja pravomoćno osuđenog Milanovićevog miljenika.

Pa ipak, ovi prvi punokrvni europski izbori, ovih su se dana iz hrvatskog političkog podruma ipak popeli barem za dva kata. Gotovo istovremeno i podjednako panično, šefovi najvećih stranaka počeli su razmišljati o nekim novim i drugačijim izbornim listama. U trenutku kada bi manje od polovice Hrvata glasovalo za dvije najveće stranke, Milanović se iznenada pomirio s Jakovčićem, a Karamarko otkrio Kolindu Grabar Kitarović. A kada se takvi autokratski duhovi iznenada sjete i onih koji govore više jezika i imaju veliko dodatno iskustvo u najvažnijim regionalnim ili globalnim organizacijama, dok su već i prije bili zapaženi ministri ili veleposlanici, to je pouzdan znak da je one najveće već sada, pet mjeseci prije izbora, uhvatio grozomoran strah, očaj i beznađe. Kada su već zakazali poslušnici, i oni se pokušavaju okretati – sposobnima, koje su upravo njihove stranke i koalicije (Sanader Kolindu, a Milanović Jakovčića) već bile prognale, otpisale i prekrižile.