'Evo me sada zvala prija iz Banovine, imali su hitnu konferenciju za novinare i nastala je velika panika jer je voda nenormalno zagađena. Ne smiju još ništa objaviti, pa eto da ne pijete vodu iz špine...'; 'Ne pijte vodu ni slučajno, zagađena je nenormalno! Imali su sastanak s novinarima u Banovini, a ne žele stvoriti masovnu paniku, pa još šute. Direktan info od osobe koja je tu bila, širi dalje'; 'Moja nevista je u pravnim krugovima i to, sad ju je zvale kolegice da ni slučajno ne pije vodu jer je zagađena od Karepovca, a ona je trudna. Escherichija je pronađena.'

Ovo su samo neke od lančanih poruka koje su tijekom utorka brzinom svjetlosti dospjele do više-manje svakog Splićanina. U cijelom arsenalu uznemirujućih obavijesti bilo je i onih nešto maštovitijih, s otkrićem da iz slavina gradskog vodovoda teče ni manje ni više nego arsen (!), ili 'pouzdanih i iz prve ruke provjerenih informacija' da voda nije sigurna ni uz prokuhavanje te da i tuširanje postaje pravi pravcati ruski rulet.

Premda je sve vrlo brzo javno i službeno demantirano, uz najavu da se već drugi put u dva tjedna podnosi kaznena prijava protiv nepoznatog počinitelja zbog širenja lažnih vijesti i izazivanja panike, bilo je to dovoljno da izazove histeriju: sa svih strana stizale su dojave o uzbunama, neki vrtići i škole zabranili su korištenje vode, trgovine su opustošene, a usmenom predajom već počinju stizati potresna svjedočanstva građana koji se namjeravaju zauvijek iseliti 'iz tog pakla'.

Paniku nije bilo teško izazvati u gradu koji je ionako već sluđen teškim miomirisima koji se svakodnevno razlijevaju s odlagališta otpada Karepovac, još otkako je koncem studenoga započela sanacija šest desetljeća starog brda smeća koje je nekad davno niknulo na gradskoj periferiji, a danas se nalazi praktično u njegovu središtu.

Bilo je jasno najavljeno da će Split smrdjeti, ali nitko to nije ozbiljno shvatio sve dok nije osjetio vlastitim nosnicama - pa se sada paralelno sa smradom šire sve nevjerojatnije teorije zavjere, uz otvoreno nepovjerenje i prezir prema institucijama, a često i notornim činjenicama.

Teško bolesni gradonačelnik Andro Krstulović Opara prekinuo je bolovanje kako bi smirio histeriju i to je donekle pomoglo, no evidentno je da će javnost biti uznemirena barem još neko vrijeme. Za ovaj vikend čak je najavljen prosvjed, premda zasad nije jasno s kojim argumentima i zahtjevima.

Što se, dakle, događa u Splitu?

Sanacija gradskog odlagališta, u stvarnosti brda na kojemu se odlaže otpad iz ukupno 19 gradova i općina iz cijele županije. Otprilike 150 tisuća kubika godišnje.

>>> Split smrdi. I smrdjet će još nekoliko mjeseci

Kako izgleda ta sanacija?

S istočnog dijela Karepovca uklanja se otpad koji je nastao od 2012. godine, kako bi se njime 'preoblikovalo' glavno brdo i istovremeno oslobodio prostor za izgradnju betonske kazete. Usput će se izgraditi sustav prikupljanja procjednih voda s cijelog odlagališta. Ukupno, u roku od dvije godine oko 80 posto površine bit će potpuno sanirano, dok će se na preostalom dijelu Karepovca otpad odlagati još nekoliko godina, ali u kontroliranim uvjetima i sa sanacijom 'u hodu'.

Je li se to moglo napraviti negdje drugdje?

Ne. Splitsko odlagalište do početka iduće godine mora imati spomenutu sanitarnu plohu jer bi u protivnom po sili zakona bilo zatvoreno, a kompletna županija bila bi zatrpana smećem.

Dobro, a je li se to moglo napraviti ranije?

Da. Recimo, te 2012. godine, kada je na računu Grada Splita bilo oko 80 milijuna kuna strogo za tu namjenu. Tadašnji gradonačelnik Željko Kerum potrošio ih je na uređenje gradske obale i šetnice ispred svog hotela Marjan.

Ali ništa od toga nije dugoročno rješenje?

Točno. Već gotovo petnaest godina poznato je da će se u mjestu Lećevica, duboko u zaleđu, graditi Centar za gospodarenje otpadom. Za njega je zadužena Splitsko-dalmatinska županija, no ona godinama nije mrdnula prstom osim što je osnovala javnu ustanovu i držala svoje ljude na velikim plaćama. Nisu pomogli ni ekolozi koji su kočili projekt i tvrdili da se radi o ekocidu, premda su apsolutno svi podaci i mjerenja pokazali da nisu u pravu.

>>> Lažna uzbuna zbog vode u Splitu, Vodovod podnosi kaznenu prijavu

Kada, onda, napokon kreće ta Lećevica?

Po službenoj verziji, do kraja ove godine raspisat će se ukupno 14 natječaja za gradnju, a cijeli centar bio bi pušten u pogon oko 2022. godine. Do tada Split i preostalih 18 gradova i općina morat će se snaći na Karepovcu.

Kako bi Karepovac trebao izgledati kada bude zatvoren?

Više-manje kao sva slična odlagališta na svijetu - smeće se prekriva, brtvi, prikupljaju se otpadne vode, iz njegove utrobe izvlače se plinovi koji kroz sustav cjevovoda napajaju malu plinsku elektranu, a površina je prekrivena travom i niskim raslinjem. Ukratko, kao zeleno brdo potpuno bezopasno za ljude i okolinu.

Je li moglo drugačije?

Teoretski, da. Evo, upravo je Kerum ovog tjedna predložio da se sanacija zaustavi i da se kompletan Karepovac prekopa, a sav otpad uništi u spalionici koja bi se izgradila na licu mjesta.

A je li to realno?

Osim što je najmanje deset puta skuplje, teško je predvidjeti što bi se uopće iskopalo i kako bi izgledalo to čeprkanje. Ali mogla bi se predvidjeti reakcija Splićana kojima bi se šest milijuna kubika otpada spalilo pod nosom. Logika nalaže i da bi intervencije na otpadu starom šezdeset godina bile višestruko opasnije i smrdljivije od premještanja onoga starog 'samo' šest godina.

A kako to sad izgleda?

Smrdi, da poludiš. Kad puše bura, smrdi veći dio Splita, a po jugu nastradaju Solin i Kaštela.

Što smrdi?

Uobičajeni odlagališni plinovi, prije svega amonijak, merkaptani i vodikov sulfid.

Je li to opasno?

Neugodno jest, ali po tvrdnjama stručnjaka - nema realne opasnosti. Koncentracija svih ovih plinova, kao i nekih koji uopće nisu bili predviđeni projektom, mjeri se i objavljuje doslovno svakog sata. Granične vrijednosti samo su u tri navrata dosegnute, i to na sat vremena, premda su one postavljene tako da su sto tisuća puta niže od onih koje realno mogu predstavljati bilo kakav rizik. I to samo ukoliko je izloženost dugotrajna, recimo dvije godine.

Pa čemu onda panika?

Izazvala ju je stanovita Jasna Ninčević, ravnateljica lokalnog Higijenskog zavoda, koja je izjavila da 'ne može garantirati za zdravlje građana jer nitko ne može znati što se udiše'.

Je li ona predložila što bi onda trebalo mjeriti?

Ne, i sama je priznala da je laik na ovom području. Spominjale su se još 'lebdeće čestice hlapljive supstance', no one u pravilu nemaju veze s odlagalištima i u pravilu ćemo ih više pronaći, recimo, uz ceste i u ispušnim plinovima automobila i kamiona.

Koji je onda motiv istupa dr. Jasne Ninčević?

Na prvi pogled reklo bi se da se radi o građanskoj i stručnoj hrabrosti, samo da ne znamo da je upravo ona mjesecima i godinama odbijala postaviti mjerne stanice na Karepovac, a kad su građanski aktivisti još prije sanacije pozivali da njena institucija provjeri kvalitetu zraka, odgovorila je s: 'Tko će to platiti?' i 'Tako bih ja mogla njih pozvati da mi skuhaju ručak'.

Prije samo dva mjeseca, kad je započelo prekopavanje na Karepovcu, izjavila je: 'Smrad nije štetan, ali normalno je da kod ljudi stvara iritaciju. Radi se o razgradnji organskih spojeva i tu ne bi trebalo biti ništa štetno za zdravlje ljudi.'

>>> Vlast umiruje Splićane: S Karepovca smrdi, ali ne utječe na zdravlje

Kažu da se radi o dvorskoj borbi unutar Higijenskog zavoda?

Nažalost, vrlo vjerojatno. Mandat ravnateljice istječe za tri mjeseca i jasno je da će biti smijenjena, a kao najozbiljniji protukandidat figurira šef Odjela za kvalitetu zraka Nenad Periš. Nije pomoglo ni to da je Ninčević kazneno prijavljena jer je sama sebi pisala 24-satnu 'pripravnost' i tako navodno oštetila zavod za 500 tisuća kuna te da u njenoj ustanovi upravo traje inspekcijski nadzor zbog prijave o nepropisnom zbrinjavanju infektivnog otpada.

Tragično, ispada da se zbog bitke za jednu fotelju godinama nisu mogli nabaviti mjerni uređaji, niti ustanoviti kompletna slika situacije. Doduše, prije dvije godine ustanovljeno je da je zrak na Karepovcu u drugoj kategoriji, onečišćen, no to nikoga nije previše zabrinjavalo: samo u 2016. godini granične satne vrijednosti prekoračene su 33 puta, na što je - uz poziv za hitnu sanaciju - upozorila upravo dr. Ninčević.

Kako će se onda razriješiti saga u Higijenskom zavodu?

Ovisi o tome kako se dogovore gradski i županijski HDZ, ali uglavnom političkim kadroviranjem, što je jedan od razloga golemog nepovjerenja građana prema svim institucijama. Petar Škorić (HDZ) ovog tjedna je upitan za to, pa je odgovorio otprilike slično poučku Darka Milinovića - 'zar stručnjaci koji su članovi stranke nemaju pravo na rad?'.

Postoji li neki autoritet koji bi mogao decidirano potvrditi da sanacija Karepovca nije opasna po zdravlje?

Postoji. Javio se, recimo, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, dr. Krunoslav Capak i kazao: 'Mjerenja ukazuju na to da je sve ispod graničnih vrijednosti i temeljem toga se može reći da su ključni plinovi unutar granica normale, koje su, inače, određene tako da štite zdravlje vulnerabilnih skupina. Može se na osnovi ovoga reći da nema rizika za zdravlje ljudi.' U službenom priopćenju ogradio se činjenicom da ovaj posao nije u ingerenciji Zavoda i da nije uspio proučiti svu dokumentaciju te frazom da 'nikad ne treba reći sto posto, ali vrlo vjerojatno nema rizika', što je dosta razuman stav. Teoretska šansa uvijek postoji: pametni ljudi nikada nisu sigurni, a nepametni uvijek sve znaju.

Ali Split i okolica i dalje smrde - dokad će to trajati?

Još nekoliko mjeseci, odnosno dok se ne premjesti tih milijun kubika najnovijeg otpada. Do današnjeg dana prebačeno je oko 400 tisuća kubika, odnosno 40 posto. Računa se da će posao biti gotov za tri do četiri mjeseca i ukoliko se to ne dogodi, nastavlja se nakon turističke sezone. Potom slijedi dvadesetak mjeseci posla na sanaciji, brtvljenju, prekrivanju i odvodnji te godine otplinjavanja, no to se ne bi trebalo osjetiti ni u kojem pogledu.

Je li se taj smrad mogao spriječiti?

Teoretski, da. Inspekcija zaštite okoliša prošlog tjedna boravila je na Karepovcu i u svom nalazu nije ni spomenula zagađenje, ali je naložila da se tijekom sanacije koristi 'kemikalija za neutralizaciju mirisa' i da se površine 'prekriju sintetičkim materijalom', čisto kako se mirisima ne bi smanjivala kvaliteta života građana. Grad Split nije javno objavio ovaj nalaz, što je sasvim sigurno propust koji nije pomogao suzbijanju histerije i paranoje, ali je dogradonačelnik Nino Vela objasnio da zasad ne postoje ni certificirana sredstva kojima bi se to moglo napraviti ni izvođači sposobni za to. Platno također nije shvaćeno kao realna opcija - evo, za vrijeme rukometnog prvenstva njime je kozmetički pokrivena neugledna fasada Spaladium arene, pa ga je vjetar otpuhao.

Govoreći o gradskim službama, kako su se one ponašale u ovoj krizi?

Dosta solidno. Svakog dana i svakog sata objavljuju se mjerenja koncentracije plinova, svakog tjedna šalje se izvještaj o napretku radova, a na dnevnoj bazi građanima se pojašnjava da se trenutno radi na 'neugodnoj fazi koju jednostavno treba istrpjeti'. S druge strane, sasvim sigurno mogli su objaviti Studiju utjecaja na okoliš, izrađenu prije petnaestak godina i ponovno potvrđenu 2015. godine, a ne da umjesto njih to učini šef splitskog Mosta Ante Čikotić.

A gradonačelnik Andro Krstulović Opara?

Njemu treba skinuti kapu. S početkom mandata uhvatio se ukoštac s 'gnojnim čirom grada', a usred liječenja teške bolesti pojavio se na poslu i na sve sumnje oko štetnosti, zagađenja zraka i trovanja ljudi odgovorio jedinim logičnim potezom - pozvao je sve nadležne državne službe da još jednom izađu na teren i ponovno daju svoje mišljenje.

Je li problem sa smećem ekskluzivno splitski?

Ni slučajno, premda je postotak odvajanja otpada, koji se ovisno o tumačenjima kreće između četiri i 13 posto, manji čak i od hrvatskog prosjeka. Deseci odlagališta diljem Hrvatske još uvijek nisu sanirani, da ne govorimo o stotinama ilegalnih, a gotovo svi gradovi i općine donijeli su odluke o razvrstavanju doslovno nekoliko sati prije krajnjeg roka, nakon kojega bi uslijedili europski penali. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati sredine koje su dosegle minimalni europski stupanj civiliziranosti. Nema planova gospodarenja otpadom, nema reciklažnih dvorišta i zelenih otoka, nema kompostana i centara za ponovnu upotrebu, nema čak ni dovoljno kontejnera i kanti, a kamoli razine svijesti. Ni kod građana, a bogme ni vlasti ili komunalnih tvrtki zaduženih za taj posao. O tome ćemo koncem godine, kada slijede novi rok i nova prijetnja penalima.

A zašto je onda jedino Split u fokusu javnosti?

Eto, zato što je uvijek zanimljiv.