Nedostaju joj i izlasci, i koncerti, i druženja, pa i nogometne utakmice na kojima je bila redovita. Ali proći će i ovaj rat, kaže, pa se vedro nasmije. Premda se i ona svega nagledala.

Pavičić-Ivelja jedna je od deset splitskih infektologa, uz još četiri specijalizanta infektologije, kroz čije su ruke od ožujka do danas prošle stotine i stotine bolesnika. Od onih prvih dramatičnih dana, u kojima su u jednoj noći zaprimili gotovo stotinu ljudi iz umirovljeničkih domova, pa do danas, kada uz brojku od sto i pedeset pacijenata izgovaraju dodatak 'samo'. Uhodani su u splitskoj bolnici, de facto jedinoj koja pokriva cijelu Dalmaciju s gotovo milijun stanovnika.

Epidemija. Je li ovo situacija koju se zamišlja kada se odabere specijalizaciju baš iz infektologije?

Ne. S izuzetkom gripe i nekoliko drugih bolesti koje se periodički pojavljuju, zapravo jako dobro stojimo kada je riječ o 'klasičnim' infektivnim bolestima. Većina infektologa nikada se u svojoj karijeri nije našla u ovakvoj situaciji, a toplo se nadam da neće ni u budućnosti.

Ali s druge strane, kao struka sada smo puno jači: ovo nas je osnažilo, postali smo bolji doktori, znamo puno više, navikli smo se na timski rad. Samo ovdje, na plućnom odjelu, koji služi i kao stacionar za Covid, u svakom trenutku radi tim od 24 liječnika različitih internističkih i kirurških struka. Jako smo dobro organizirani i to je zapravo 'naš forte'.

Doima se da je stanje posljednjih tjedana malo bolje, da je pritisak popustio?

U odnosu na kraj studenog i početak prosinca, lakše se diše: imamo pad broja oboljelih, manje novih hospitalizacija i manje pacijenata na respiratoru. Zadovoljni smo onoliko koliko možemo biti zadovoljni, ali ne smijemo se zavaravati: situacija je bolja jer je sve zatvoreno, jer se građani bolje pridržavaju mjera, pa smo dobili priliku malo odahnuti. Dobro znamo što bi se dogodilo kada bi se sve vratilo na staro, a za koji tjedan vidjet ćemo i jesu li ljudi uspjeli odoljeti božićnoj atmosferi i širim okupljanjima, jesu li smanjili oprez.

Jesmo li dosad naučili nešto o ovom virusu, barem kako se ponašati?

Apsolutno. U samom početku vladao je golem strah od prijenosa, čak i među nama liječnicima, pa nismo pouzdano znali ni koliku razinu zaštitne opreme moramo imati. Puno kolega se na početku odlučilo na odvojeni život od obitelji, strah je bio dominantan i među nama samima.

Sada ipak znamo da nema potrebe za tim i situacija je puno jasnija: ako se pridržavamo mjera u kontaktu s bolesnicima i u slobodnom vremenu, vrlo je mala vjerojatnost da ćemo se inficirati. I ovdje, u bolnici, među infektolozima, bio je mali broj zaraženih.

A terapija? Jesu li proširene opcije?

Mijenjale su se, a čini mi se da su danas puno bolje u odnosu na ono što smo imali na početku epidemije. Dakako da bi optimum bilo postojanje antivirusnog lijeka koji bi se uzimao oralnim putem na samom početku bolesti, kao što ga imamo za gripu, no zasad to nije na vidiku.

Konkretno, sve se češće tvrdi da lijek Remdesivir i nije najučinkovitiji?

On još uvijek predstavlja terapijsku opciju iako zbilja postoje oprečni podaci o njegovoj učinkovitosti, no to nije do kraja definirano i u svjetskim smjernicama još se uvijek preporučuje. Taj lijek nema značajnih nuspojava, pa ga i mi ordiniramo - dakako uz kortikosteroide, antikoagulantnu i drugu kroničnu terapiju te kisik.

Od posebne koristi su nam uređaji za high flow, visok protok kisika: zahvaljujući njima, velik broj pacijenata izbjegao je potrebu spajanja na respirator. Većinu ovih uređaja dobili smo kao donaciju lokalnih tvrtki, organizacija i pojedinaca i beskrajno smo im zahvalni na tome.

Dakle lijeka definitivno neće biti uskoro - možemo li se nadati da će nas cjepivo spasiti od ove drame?

Ne trebamo se nadati, cjepivo je već ovdje. Evo, ja sam se baš jučer cijepila.

Nuspojave?

Gotovo ništa, tek mala bol u nadlaktici, kao i svaki put kad primim cjepivo protiv gripe.

U početku su se pronijele vijesti da se mali broj liječnika i medicinskog osoblja u KBC-u Split želi cijepiti, ali to nije točno: u protekla dva do tri dana interes je velik jer svi znamo što nam znači to cjepivo. Ako se u dogledno vrijeme želimo vratiti koliko-toliko normalnom životu, ako djeci želimo djetinjstvo, a studentima studentski život, ako želimo povratak turista, ako želimo odlaziti na fešte i koncerte bez straha da ćemo time ugroziti naše roditelje, djedove i bake - onda je savršeno jasno što moramo napraviti. Cijepiti se.

Dobro, pa možemo li napokon očekivati povratak na 'staro normalno', ima li uopće šanse za to?

Nadam se. Ne, ne mogu reći da ga vidim vrlo brzo, ali za nekoliko mjeseci i pod uvjetom cijepljenja moguće je da ćemo se približiti onome što opisujemo kao normalnost.

Kad smo kod cijepljenja, ima li smisla da se njemu podvrgnu osobe koje su preboljele Covid? Informacije u javnosti potpuno su proturječne, a 200 tisuća ljudi ne zna što im je činiti.

Nisu prioritet i ne moraju se cijepiti odmah, ali da imamo na raspolaganju dovoljnu količinu cjepiva, svakako bismo to preporučili. Ne postoje nikakve kontraindikacije za to: neki kolege liječnici koji su preboljeli bolest prije samo mjesec dana već su se cijepili. Zaista je pitanje koliko dugo traje zaštita nakon preboljele infekcije.

Jednako tako ne znamo ni koliku će nam dugotrajnu zaštitu pružiti cjepivo. Još uvijek je puno nepoznanica u ovoj priči, a tek treba vidjeti hoće li pojava novog soja virusa imati kakav utjecaj.

Ispada da je Bill Gates u pravu kada tvrdi da će najveću opasnost za čovječanstvo uskoro predstavljati upravo virusi.

Zapravo je tako, virusi predstavljaju izazov, kao i klimatske promjene i elementarne nepogode izazvane odnosom čovjeka prema prirodi. Infektologija danas ima relativno dobra oružja protiv bakterija iako je i tu značajna pojava rezistencije zbog prekomjerne upotrebe antibiotika. Ipak, slabije raspolažemo antivirusnim lijekovima, osobito za emergentne virusne bolesti. Upravo primjer Covida kazuje nam što novi virus može učiniti društvu kao cjelini.

U ovih deset mjeseci nagledali ste se svega, pa i znatno više mrtvih u odnosu na normalno, uobičajeno stanje. Kako se nosite s time?

Susret sa smrću dio je našeg posla, ipak posljednjih mjeseci značajno je veći broj teških bolesnika i smrtnih slučajeva izravno uzrokovanih Covidom. Čovjek ne može ostati imun, jasno je da sve to ima utjecaj. Meni osobno puno znači podrška obitelji, ali i razgovor s kolegama, nastojimo skupa prolaziti kroz sve ovo što se događa. S druge strane se zajedno veselimo i uspjesima: nedavno smo primili inače zdravog čovjeka, šezdeset i neko godište, koji je unatoč našem trudu i njegovoj snažnoj volji završio na respiratoru. A znamo kakve su šanse takvima. I kad je jučer skinut s respiratora, naravno da smo bili presretni…

Znamo da ljudima bude teško jer liječenje dugo traje, njihovi kontakti su ograničeni, sve je to u najmanju ruku jako zamorno. Ali trudimo se unijeti dobru atmosferu i ohrabriti ih: kakva god situacija bila, i nama i samom bolesniku vrlo je bitan pozitivan stav te optimizam.

Splitska bolnica zapravo je jedina u Dalmaciji s ovom vrstom i ovim opsegom skrbi - kako funkcionira ovaj golemi sustav?

Odlično, moram kazati, prije svega zato što se epidemija konstantno prati i bolnica je uvijek korak ispred. Ne koristimo arene ni druge ustanove za smještaj oboljelih na širem splitskom području, sve je ovdje, sve je na nama, a opet organizirano, tako da se održava ravnoteža borbe s Covidom s jedne strane i brige za ostale bolesnike s druge. Oni su nam također cijelo vrijeme na pameti, ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo ako bismo zbog prevelikog broja oboljelih od Covida ugrozili recimo naše onkološke ili kardiološke bolesnike. Naš predstojnik, prof. Ivo Ivić uvijek to naglašava, pa i onda kada je usred ljeta apelirao na nošenje maski i poštivanje mjera.

Moram javno pohvaliti kompletno osoblje KBC-a Split, posebno liječnike, sestre i tehničare koji bivaju dodijeljeni odjelima za Covid, a nakon isteka predviđenog razdoblja odluče ovdje i ostati. Iz ove epidemije ti mladi ljudi izaći će kao vrhunski znalci, a svi mi, vjerujem, i kao bolji ljudi. Baš vjerujem u to.