Vlada nije znala za uhićenja i BiH nikad nije obavještavala da će uhititi nekog, tako da stvarno mogu reći da mi nismo znali da se sprema ovakvo uhićenje tih ljudi, tvrdi hrvatski ministar pravosuđa Ante Šprlje i najavljuje pomoć obiteljima te pružanje pravne pomoći, a smatra i da Hrvatskoj ne treba strategija procesuiranja ratnih zločina
Šprlje je kazao da 'dokumentacija prema BiH nije išla samo 2011., 2012., 2013. i 2014. godine, nego je išla od 2000. do 2015. godine. To javnost mora znati, dakle deseci tisuća dokumenata su poslani u tom razdoblju, što na Haški sud i u nešto manjoj mjeri u BiH'. 'Sve što je zatraženo išlo je put Haaga, kasnije u BiH, a odobrile su sve državne vlasti u tom razdoblju', dodao je u razgovoru za Novu TV, kako piše dnevnik.hr.
Upitan ima li saznanja da se spremaju nova uhićenja za navodne ratne zločine u Kiseljaku i Busovači, odvratio je: 'Ono o čemu mi imamo informacije stizalo je određeno vrijeme, neka stalna traženja dokumentacije koja je u proteklo vrijeme bila dostavljena. Dakle, govorim o razdoblju do 2015. godine. Nakon 2015. godine dokumentacija, kao ni neke druge stvari, nisu dostavljane istražnim tijelima u BiH.'
'Prije svega moramo biti svjesni da je to druga država, drugo područje, gdje mi nemamo izravan utjecaj našeg pravosuđa', svjestan je, kako kaže, Šprlje, baš kao i da ima vrlo malen manevarski prostor: 'Međutim, mi ćemo pružati pravnu pomoć svim tim ljudima koji se jave. Uostalom, ako se svima dala dokumentacija, pa i onima koji su se sumnjičili za ratne zločine nad Hrvatima, držim da je najmanje što se može dati pravna pomoć onim ljudima koji su osumnjičeni za ratne zločine. Pritom želim reći da mi ne štitimo ratne zločine, već samo tražimo da se tim ljudima osigura pravedan postupak.'
'Nije DORH kafić pa da naručite optužnicu'
Zašto otkada je ministar nije inzistirao na tome da RH optuži visoke časnike Armije BiH koji su početkom Domovinskog rata sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku kao oficiri JNA, pitanje je na koje je Šprlje odgovorio riječima: 'Prije svega moram reći da Državno odvjetništvo nije neki kafić u kojem naručite nekakvu optužnicu za nekog. Međutim, mogu potvrditi da postoji određena skupina ljudi koja prikuplja dokaze i materijale o ljudima koji su sudjelovali u agresiji, a koji su kasnije postali visoki časnici u Armiji BiH.'
Šprlje se osvrnuo i na predmet Herceg-Bosna te odbijenicu koju je Hrvatska dobila na zahtjev da bude 'prijatelj suda', podcrtavši da su u toj odbijenici 'ipak iznesene određene pravne teze koje Hrvatskoj idu u prilog – ona nije optužena takvom presudom, niti se može smatrati osumnjičenom, kao ni one osobe, visoki hrvatski dužnosnici, Bobetko, Tuđman i Šušak, koji su bili spominjani u tim optužnicama, odnosno prvostupanjskoj presudi. Ja sam kao ministar posjetio već dvaput u Haagu haške optuženike i mogu reći da će RH biti posvećena pružanju pravne pomoći tim ljudima. Potezi su poprilično ograničeni, neke se trebalo puno prije poduzeti, međutim drugostupanjska presuda se očekuje negdje u studenom 2017. godine. Dotad se mogu i pravni timovi dodatno prilagoditi, odnosno pokušati pomoći što se može'.
Zašto Hrvatska nema strategiju procesuiranja ratnih zločina?
A hoće li Hrvatska i dalje nastaviti dostavljati dokumente? 'One međunarodne obveze koje imamo treba se tretirati u skladu s onim što smo preuzeli. Dakle, postoji mogućnost da ako je nešto nacionalni interes, da se to ne dostavlja i tako ćemo se i ponašati', kazao je ministar te ljudima za koje se govori da su na listama osumnjičenih, što i oni sami više-manje znaju, preporučio da se 'ipak trebaju opreznije ponašati glede putovanja u BiH i bolje ne ići jer nikad ne znate što će se dogoditi u BiH'.
Ako bi BiH ipak zatražila neka izručenja, Hrvatska na izručenja neće pristati, kaže, a što se tiče procesuiranja, 'to je stvar kaznenog progona, odnosno tijela i postupanja u tim situacijama - stvar DORH-a i sudova'.
Što se pak tiče činjenice da Srbija i BiH, za razliku od Hrvatske, imaju napisanu strategiju procesuiranja ratnih zločina, Šprlje komentira ovako: 'Zato što smo mi svoj postupak procesuiranja ratnih zločina vodili kako treba. Dakle, mi smo se tome posvetili kao svaka druga normalna država. Progonili smo gdje god je bilo sumnje na ratni zločin i nismo trebali posebnu strategiju. Držim da je ni danas ne trebamo posebno, jer smo mi sve ono što smo mogli i procesuirali. Druga je stvar imamo li dovoljne kapacitete. Možda bismo trebali pojačati kapacitete u procesuiranju ratnih zločina, s obzirom na to da je u agresiji počinjen velik broj ratnih zločina.'
