Jutarnji list raspolaže dokumentacijom iz koje je vidljivo kako se Uprava HŽ-a upustila u kupnju skupih mobilnih uređaja bez prethodnog testiranja i bez opsežne pripreme za njihovo korištenje. HŽ se pokušao u hodu prilagoditi kupljenim uređajima, godinama se novac ulagao u taj sistem koji nikad nije profunkcionirao, dok prije nekoliko mjeseci nisu konačno odustali i priznali da su milijuni eura bačeni u vjetar.

Račanova koalicijska vlada pokušala je nadoknaditi veliki zastoj u razvoju Hrvatskih željeznica. Kupovina ovih uređaja bila je dio opsežnog posla modernizacije i informatizacije sustava prodaje karata. Usporedo s pokušajem informatizacije prodaje karata na kolodvorima, pokušalo se to isto učiniti i s prodajom karata po vlakovima, kako kondukteri ne bi više ručno ispisivali karte.

Među dokumentima kojima Jutarnji raspolaže, nema dokaza koji bi upućivali na to da je netko konkretan spremio novac u svoj džep. Ali je sumnja više nego opravdana: oprema je kupljena a da nije testirana, i to dvije godine prije nego što je uopće osmišljen način prodaje karata preko mobilnih terminala.

U prosincu 2003. tadašnji direktor HŽ-a Marijan Drempetić potpisao je s tvrtkom King računala ugovor o kupnji 800 mobilnih uređaja za prodaju karata u vlaku u vrijednosti od 3,5 milijuna eura.

U tom trenutku predsjednik Nadzornog odbora HŽ-a bio je Slavko Linić. Kupljeno je čak 800 tih uređaja, iako je u tom trenutku u HŽ-u bilo 526 konduktera. U cijenu od 3,562.394 eura osim samih mobilnih aparata za prodaju karata uračunati su i rezervni dijelovi: punjači, rezervne baterije, printeri za vozne karte s pripadajućim baterijama i punjačima.

Svaki mobilni uređaj plaćen je 2995 eura, a čitav komplet s printerom, baterijama i punjačima stajao je 4773 eura. Posebno su naručene i plaćene kožne torbice za svaki taj uređaj: njih 800 i danas vjerojatno trune u nekom skladištu.

Da je baš svaki kondukter zadužio “svoj aparat” i nosio ga doma, računajući i one na bolovanju i godišnjem odmoru, HŽ-u bi bilo dovoljno 526 aparata. To znači da je milijun i tristo tisuća eura u startu bačeno u vjetar, jer toliko iznosi cijena 274 prekobrojna uređaja.

Ali to nije sve. Šest mjeseci nakon što je oprema već isporučena, i gotovo godinu dana od potpisivanja ugovora, HŽ osniva Povjerenstvo za provedbu testa prihvatljivosti.

U jako skup projekt krenuli su, očito, bez prave analize da je to što kupuju baš ono što im treba i jesu li to u stanju iskoristiti. Svi kasniji izvještaji o funkciniranju “pilot-projekta mobilnog sustava za pregled i prodaju prijevoznih karata u vlaku” govorili su isto: sustav ne funkcionira, brojne greške nismo u stanju ispraviti. Kartu biste platili 50 kuna, a uređaj bi otisnuo 5 ili 500 kuna.

Umjesto karte za Karlovac, na isprintanom papiriću bi pisalo “K-” ili ime nekog drugoga grada. Umjesto jedne karte, uređaj bi isprintao pet, ali zato kupljenu kartu ne bi evidentirao. Kondukteri tim uređajem ne bi uspjeli uspostaviti vezu s blagajnom, pa su se dovijali na razne načine: nazvali bi mobitelom blagajnicu i zamolili da im evidentira prodanu kartu.

Nisu valjali pisači, baterije bi izdržale jedva pola sata. Uprave HŽ-a su se mijenjale, Račanovu vladu naslijedila je Sanaderova, a svaki novi direktor nastavljao je i dalje trošiti novac na stari, neuspjeli projekt.

Opsežna tehnička analiza sustava u svibnju 2007. još jednom je pobrojala sve greške. Povjerenstvo koje je nadgledalo projekt tada, četiri godine nakon što su krenuli u ovaj posao, prvi put uviđa uzaludnost i besmislenost daljnjih pokušaja, i kao jednu od mogućnosti predlažu da se sve zaboravi, nabavi kompletno novi sustav i krene ispočetka.

No u velikom i tromom sustavu kao što je HŽ, u kojem se državni novac nemilice troši, trebalo je proći još punih godinu i pol dana da projekt konačno bude napušten.

U kolovozu prošle godine od 100 uređaja puštenih u rad sa zagrebačkog kolodvora, radilo je samo njih šest.

Što je danas sa 800 mobilnih uređaja, ne znamo. Gotovo 700 uređaja nikad nije ni raspakirano: nakon nekoliko testiranja manje količine uređaja (10 do 37) na liniji od Zagreba do Vinkovaca, 2006. su pokušali uključiti njih 114. Zaključak je ponovno bio isti: ne funkcionira, sustav nije adekvatno napravljen, nestabilan je i ne zadovoljava postavljene zahtjeve.

Ni nakon pet godina HŽ nije uspio implementirati iznimno skup projekt koji je na kraju doživio totalni fijasko. Nije provedena interna istraga o tome zašto su krenuli u posao, a da prethodno nisu ispitali odgovara li im upravo takav sustav.

Nije provedena istraga koja bi ispitala zašto je kupljeno 800 uređaja, koliko ih ni u idealnim uvjetima ne bi mogli iskoristiti, ni zašto se od projekta godinama nije odustajalo iako je bilo jasno da se prvotni problemi neće uspjeti ukloniti. HŽ nije kupio kompletan sustav, nego samo mobilne uređaje, a Informatika HŽ-a je u hodu pokušala izgraditi rješenja, ali nije uspjela.

Točan iznos štete koji je tim projektom nanesen hrvatskom proračunu teško je precizno izračunati.

Osim samih uređaja, vrijednih 3,5 milijuna eura, za 1,2 milijuna eura morali su kupiti tiskarski stroj za nabavu termo papira koji se koristi za izradu prijevoznih karata na novonabavljenim uređajima.

S mobilnim operaterom VIP-om sklopljen je ugovor jer su kupljeni uređaji za prodaju karata trebali stalnu GPRS vezu.

Uz testni dio pruge prema Vinkovcima sagrađene su mobilne stanice, a navodno je VIP-u u nekoliko godina testiranja projekta plaćano po 400.000 kuna mjesečno. Tome treba pribrojiti troškove HŽ Informatike koja se godinama pokušavala osposobiti za taj posao: kupovina servera, strojeva, sistemskog softvera, plaće za barem 20 zaposlenika koji su radili na tom projektu i troškove njihovih službenih putovanja u zapadne zemlje kako bi vidjeli kako su druge željeznice riješile ovaj problem.