Srbijanski tabloidi predu panegirike o čeličnom prijateljstvu Beograda i Pekinga, što je sintagma koja se udomaćila na obje strane kada se opisuju njihovi odnosi.

Prvi je ovo dolazak kineskog predsjednika u Europu nakon pet godina, a uz Beograd će posjetiti Pariz i Budimpeštu. Neki zli jezici sa Zapada smatraju da je posjet Beogradu strateški manje bitan od sastanaka u metropolama Mađarske i Francuske, ali se uklopio u kalendar, i to, vidi slučajnosti, točno na 25. godišnjicu pada NATO-va projektila na kinesko veleposlanstvo u Beogradu, tijekom vojne kampanje protiv režima Slobodana Miloševića zbog zločina na Kosovu. Amerikanci su tvrdili da je projektil zalutao i greškom pogodio ambasadu, no Kinezi nikad nisu povjerovali u to.

Štoviše, u kineskom povijesnom sjećanju taj čin ima veliko značenje kao direktan udar Zapada na Kinu. Od tada neprestano raste narativ o potrebi preoblikovanja svjetske geopolitičke arhitekture - u kojoj su na vrhu hijerarhije Sjedinjene Američke Države kao jedina supersila - u novi, pravedniji poredak.

Na putu prema tom cilju Pekingu je Srbija postala ideološki saveznik kao svojeglava i odmetnuta europska država te neka vrsta trojanskog konja na vratima Starog kontinenta, preko koje se kineski utjecaj može prenijeti na teritorij Europe.

Činjenica je da je posjet jednog od najmoćnijih svjetskih vođa Srbiji plod vanjske politike Beograda, pravog primjera pokušaja sjedenja na tri stolca odjednom. Pod vodstvom Aleksandra Vučića, Srbija nastoji održavati jednako dobre odnose s Kinom i Rusijom, kao i Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Politika intenzivne suradnje s Kinom počela je i prije dolaska Vučića na vlast. Primarno se radilo o jednostavnom principu oslanjanja na pomoć Rusije i Kine, stalnih članica u Vijeću sigurnosti UN-a s pravom veta, u vječnoj bitki protiv priznanja Kosova.

Do ruskog napada na Ukrajinu to je još nekako klapalo, ali u ekstremno polariziranom svijetu od tada, u kojem se mijenjaju geopolitički temelji postavljeni nakon Drugog svjetskog rata, to postaje gotovo nemoguće. No, kako kaže stara izreka, vrč ide na vodu dok se ne razbije. Iako službeni Beograd tome ne daje važnost, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Srbije, Europska unija (EU) najvažniji je vanjskotrgovinski partner te zemlje. U strogo kontroliranim državnim medijima ipak se više slavi suradnja s Kinom i Rusijom iako za stvarni život države nije toliko značajna.

Marko Todorović, istraživač Centra za europske politike (CEP), izjavio je za portal Nova ekonomija da EU posljednjih godina čini stabilne dvije trećine ukupnog izvoza te oko 55 do 60 posto ukupnog uvoza Srbije.

Ipak, udio Kine u trgovini sa Srbijom snažno raste. Prema podacima portala Kineskog međunarodnog radija na hrvatskom jeziku, robna razmjena raste gotovo za milijardu godišnje od 2019. godine, osim kratke stagnacije 2022., tijekom pandemije covida, s 1,39 na 4,35 milijardi dolara 2023. godine.

U prošloj godini Kina je bila druga zemlja, nakon Njemačke, iz koje je uvezeno najviše proizvoda i činila je oko 12 posto ukupnog uvoza Srbije. Iste godine Kina je bila i sedma zemlja u koju je iz Srbije izvezeno najviše robe - s udjelom od oko četiri posto u ukupnom izvozu.

Srbija i Kina potpisale su krajem prošle godine Sporazum o slobodnoj trgovini, a on bi trebao stupiti na snagu do lipnja 2024. godine. Njime je obuhvaćeno 10.412 srpskih i gotovo 9000 kineskih proizvoda koji će biti oslobođeni plaćanja carine. Stručnjaci navode da bi Srbija imala više koristi da je bio 'asimetričan tretman', odnosno da se kinesko tržište više otvorilo Srbiji nego obrnuto, 'ali Kina to nije odobrila'.

Bez obzira na sve to, ta je zemlja snažno prisutna na terenu u Srbiji. Kao paradni projekt ističe se izgradnja brze pruge između Beograda i Budimpešte. Peking u njoj vidi žilu kucavicu europskog kraka Puta svile i mogućnost da poveže luku u Pireju sa središnjom Europom kao geopolitičko sredstvo koje će mu podariti veći utjecaj.

Projekt 'Čista Srbija', u kojem sudjeluju kineske tvrtke, uključuje izgradnju kanalizacijske mreže i postrojenja za pročišćavanje vode, a trenutno se radi na razvoju srpsko-kineskog industrijskog parka. Osim toga, olakšan je transfer tehnologije te dijeljenje znanja, posebice u telekomunikacijama i obnovljivim izvorima energije.

Željezara, rudnici, topionica, tvornice guma, dijelovi autocesta i brze željeznice, pa sve do gradnje Nacionalnog stadiona i EXPO-a 2027, koji je Vučićeva vlast proglasila prvoklasnim nacionalnim prioritetom - sve su to projekti na kojima surađuju s Kinezima.

Konkretni primjeri ulaganja su spašavanje RTB-a Bor i željezare u Smederevu.

Bor, glavno rudarsko središte Srbije, godinama je sustavno propadalo. Rudarsko-talioničarski kompleks RTB Bor u državnom vlasništvu borio se s dugovima i nije mogao popraviti svoja oronula postrojenja koja su zagađivala i uzrokovala kisele kiše. Sudbina mu se promijenila 2018., kada je kineski Zijin Mining kupio većinski udio, uz obećanje da će uložiti najmanje 1,5 milijardi dolara. Šest godina kasnije rudarski kompleks se oporavio i dao posao tisućama ljudi. Zijin Mining planira pretvoriti srbijansko postrojenje u najvećeg proizvođača bakra u Europi do 2030. godine.

Beograd je, osim toga, prvi europski grad sasvim premrežen Huaweijevim kamerama koje mogu prepoznavati lica. A Srbija će biti prva zemlja u Europi čijim će tračnicama juriti kineski električni vlak s brzinama većim od 200 kilometara na sat.

Širi se i vojna suradnja. Srbija od Kine nabavlja i dronove i protuzračnu obranu.

S druge strane, Srbija ne prodaje puno toga Kini. Prema Vučićevim riječima, velikoj Kini prodavat će više voća, povrća, rakije i vina. Kineski podaci govore da Srbija najviše u Kinu plasira rude, trosku i jasenovo drvo. Srpski problem je to što se za kineske pojmove radi o relativno malim količinama pa distributivni lanci nemaju interesa za suradnju.

Prema pisanju DW-a, Kina se odlično uklapa u dominantan narativ na srpskoj političkoj sceni, na kojoj se ekonomski razvoj predstavlja kao vrhovna vrijednost, a elementi demokratskog društva su iza ili ispod toga. U Kini se mala balkanska zemlja vidi kao zgodna vrata za ulazak u Europu. Srbija je tijesno povezana s tržištem EU-a, ali ne podliježe strogim propisima. Ni kad je u pitanju financiranje projekata ni kad je u pitanju okoliš.

Srbija nema mehanizme kontrole kakve traži EU, a koji bi služili za procjenu utjecaja direktnih stranih investicija na sigurnost države i stabilnost političkog poretka. Zemlja nije transparentna ni kada se govori o međunarodnim ugovorima. Oni često nisu dostupni javnosti, a ako i postanu, budu parcijalno objavljeni. Kritičari u Srbiji pak upozoravaju da Kina ne investira, već posuđuje novac, a onda ga same kineske firme zarađuju tako što sudjeluju u gradnji.

U Srbiji ipak odnos prema Kini seže dublje od novca. Tako je dobila javne pohvale za potporu tijekom pandemije koronavirusa nakon što je isporučila cjepiva Sinopharm u Srbiju. Tada su po Beogradu istaknuti plakati s natpisom 'Hvala, brate Xi'. Pomoć Europske unije od preko 100 milijuna eura uglavnom je prešućena.

Okretanje Srbije Kini odražava potrebu za ulaganjima i snažnim političkim pokroviteljima dok se na članstvo u EU gleda kao na nešto daleko i apstraktno.