Prema podacima stranice Worldometers, 1950. godine prosječan životni vijek iznosio je 47 godina, a do 2020. skočio je na 73,2 godine, pri čemu je najveći u Hong Kongu i Japanu (iznad 85 godina), a najmanji u Srednjoafričkoj Republici (54 godine). Starenje društva dovodi u pitanje održivost budućeg, ali i sadašnjeg tržišta rada, zdravstvenog i mirovinskog sustava, a u velikoj mjeri odražava se i na tržište nekretnina. Pored toga, nezaobilazni zadatak svake nacionalne politike je osigurati starijim ljudima veću uključenost u društvo i bolju skrb.

Kompetitivnost pojedinih država na gospodarskoj mapi ovisi(t će) u velikoj mjeri o odgovoru na ovaj val. Velik broj starijih ljudi ima barem jednu kroničnu bolest pa se naglasak treba staviti na nove javnozdravstvene politike i preventivne mjere, ali i sinergiju STEM područja i socioloških znanosti.

Izazov 21. stoljeća

Kako piše Forbes, u SAD-u se u sklopu Medicarea, javnozdravstvenog osiguranja za starije od 65 godina, godišnje izdvoji 700 milijardi dolara, što je oko tri posto američkog BDP-a, a zbog rasta cijena medicinskih usluga i lijekova te rastućeg broja ove populacije očekuje da će ti troškovi dvostruko porasti u sljedećem desetljeću.

Istovremeno će do 2030. godine odlaskom mnogih bumera s tržišta rada četvrtina američke radne snage biti starija od 55 godina. Usto, čak 12 posto starijih od 75 godina ostat će u radnom odnosu. Očekuje se da će ti stariji na tržištu rada zbog 'godine proizvodnje' imati nemali broj dijagnoza, čemu se poslodavci moraju prilagoditi.

Produljenje životnog vijeka implicira i produljenje radnog vijeka, no u nekim državama, poput Francuske, ta ideja kod šire javnosti ne pada na plodno tlo. Zbog najavljene Macronove mirovinske reforme, prema kojoj bi ljudi trebali raditi dvije godine duže, samo u posljednjih nekoliko tjedana na ulice je izašlo više od dva milijuna ljudi.

Dodatni problem koji u nekim zemljama ide ruku pod ruku sa starenjem stanovništva je negativan prirodni prirast. Kina primjerice prvi put u 60 godina bilježi pad broja stanovnika, što za sobom vuče probleme s potražnjom, radnom snagom i gospodarskim rastom koji će se odraziti na cijeli svijet. Zbog svega navedenog povećava se i cijena rada, a to bi uskoro moglo otjerati proizvodne pogone mnogih tvrtki u Indiju.

Najstarija nacija Zapada 'nestat će ako se ne promijeni'

Većini je poznato to da Japan ima najstarije stanovništvo, no u zapadnom kontekstu u daleko najgoroj situaciji nalazi se Italija. Dvostruki udarac - strmoglav pad nataliteta i rast starije populacije - pozicionirao je tu zemlju na čelo srebrnog cunamija. Prema pisanju The New York Timesa, stanovništvo Italije stari i smanjuje se najbržom stopom na Zapadu, zbog čega se žurno mora prilagoditi novonastaloj situaciji.

Talijanska premijerka Giorgia Meloni rekla je da je Italiji suđeno da nestane ako se ne promijeni. Prošli mjesec njezina vlada odobrila je Pakt za treću životnu dob, za koji je istaknula da će postaviti temelje za zdravstvene i socijalne promjene za populaciju starih koja eksplozivno raste. Novi zakon trebao bi spriječiti marginalizaciju starijih osoba i njihovo 'parkiranje' u staračke domove. Prethodna vlada pod Marijem Draghijem umotala je nacrt tog zakona u europski celofan, u program oporavka Europske unije, na taj način osiguravši da on naposljetku bude donesen.

Zakon bi trebao uvesti reda u sustav, racionalizirati i pojednostaviti državnu zdravstvenu skrb i socijalne usluge te uključiti lokalnu i nacionalnu vladu u sve važnije područje tzv. dugotrajne skrbi. Pored toga, nastoji zadržati starije Talijane u njihovim domovima. Najveća novost je model financijske pomoći starijim ljudima, prema kojem bi imali izbor između novčanih naknada i većih doprinosa koji bi se koristili za javnu skrb.

Problem je, naravno, novac i zapravo sve ovisi o spremnosti sadašnje vlasti da ga izdvoji za ovaj program. No kako se u predizbornoj utrci Meloni svojim glasačima prodala kao čuvarica tradicije i obitelji, postoje velike šanse da će se naći sredstva za ovaj program. No ona odnekud trebaju kapkati, a bez mlade radne snage nema tko uplaćivati u mirovinski i socijalni sustav, stoga je cijeli sustav ugrožen.

Zašto baš Italija?

Više puta je prva talijanska premijerka tijekom svoje političke karijere naglašavala da je njezin prioritet podizanje niske stope nataliteta te pomoć zaposlenim majkama. No kritičari ističu da je njezina antiimigrantska politika poprimila takve razmjere da zapravo šteti rastu stanovništva. A njezina vlada, usporena lokalnim birokratskim zaprekama, već je odgodila program izgradnje novih vrtića u vrijednosti od tri milijarde eura, financiran s tri milijarde eura novcem EU-a.

No nije ovo prvi put da se Italija suočava s ovakvim problemima, a i postoji razlog za to što se baš ona od svih zapadnih zemalja našla u ovako lošoj demografskoj situaciji. Kad je Benito Mussolini došao na vlast 1922., fašisti su odmah počeli raditi na povećanju nataliteta, zaustavljanju iseljavanja i povećanju talijanskog stanovništva. 'Ako se brojka smanji, dame i gospodo, ne stvarate carstvo, nego postajete kolonija', rekao je Mussolini u govoru iz 1927., nazivajući demografski rast sudbinom rase. Između ostalog, u njegovo vrijeme uveden je plaćen porodiljni dopust.

Kako se natalitetom opsjednutog Mussolinija stavljalo u isti koš s Hitlerom, nakon rata došlo je do stigmatizacije obiteljske (pronatalitetne) politike, zbog čega je Italija manje ulagala u pomoć mladim obiteljima nego druge europske zemlje. Za razliku od dosadašnjih vlada koje nisu toliko poticale zapošljavanje žena, Meloni, čija stranka Braća Italije vuče korijene iz postfašističkih stranaka, pored pronatalitetne politike potiče zapošljavanje žena. Najavljeno je i 50-postotno povećanje dječjeg doplatka i trogodišnje pomoći obiteljima s troje djece.

Humanoidni roboti u službi njegovatelja

Japan kao najstarija nacija na svijetu ima još većih problema od Italije, ali ih pokušava riješiti na potpuno drugačiji način. Prošle godine su u ovoj najstarijoj naciji na svijetu osobe starije od 75 godina prvi put činile 15 posto stanovništva, a oni u dobi između 65 i 75 godina gotovo 30 posto stanovništva. Prelaskom u novo tisućljeće Japan je imao četiri stanovnika u radnoj dobi na jednog stanovnika iznad 65 godina, a do 2050. te dvije skupine bit će izjednačene.

U rješavanju problema nedostatka radne snage i smanjivanja stanovništva konzervativni Japan, baš kao i Italija, u strahu od gubitka nacionalnog identiteta pokušava zaobići uvoz radne snage (posljednjih godina se doduše i to polako mijenja). I dok se na Zapadu novonastalom problemu starenja društva pokušava pristupiti boljim socijalnim politikama, Japan se, kao pionir robotike, pokušava uhvatiti u koštac s time robotima.

Za razliku od Zapada, Japan je desetljećima razvijao umjetnu inteligenciju u formi umjetnog fizičkog tijela, a svog prvog humanoidnog robota proizveo je 1970-ih. Cilj je otad bio stvoriti robota koji bi pravio društvo čovjeku kao prijatelj ili kao pomoćnik u svakodnevnim aktivnostima. Ima ta ideja korijene i u animizmu, prema kojem ne samo živa bića, nego i stvari imaju dušu. Humanoidni roboti kao dio društva čest su motiv i u japanskoj popularnoj kulturi, pa tamošnjem narodu takva ideja nije ni strana ni neprirodna.

Robot kao rješenje za usamljenost starijih

Prema članku znanstvenika Jamesa Wrighta s britanskog Instituta Alan Turing, objavljenom u časopisu MIT Technology Review, koji je godinu i pol provodio terensko istraživanje proučavajući primjenu tehnologije u japanskim staračkim domovima, Japan u posljednja dva desetljeća pokušava razviti robote koji bi se brinuli o starijim ljudima. Do 2018. država je potrošila 300 milijuna dolara na istraživanje i razvijanje takvih uređaja.

Roboti koji se već primjenjuju u staračkim domovima dolaze u različitim oblicima i imaju različitu namjenu. Neki služe za dizanje starijih ljudi koji nisu sposobni učiniti to sami, drugi im vode sate tjelesne aktivnosti, a treći pak služe kao zamjena za prijatelja ili kućnog ljubimca. No, kako ističe Wright, oni u staračkim domovima nerijetko samo kupe prašinu jer je u praksi još uvijek teško upravljati njima.

Oko deset posto od 9000 ustanova za njegu starijih osoba 2019. je koristilo barem jednog robota. Njegovatelji u ustanovama u kojima je Wright provodio istraživanje znali su istaknuti da su nakon nekog vremena shvatili da gube jako puno vremena na dovođenje i vraćanje robota na njihova mjesta. S druge strane neki od njih, namijenjeni dizanju pacijenta, često nisu bili na razini zadatka.

Oni koji su pak koristili robota Paru, koji izgleda kao plišani tuljan i služi kao zamjena za kućnog ljubimca, imali su bolje iskustvo, ali ne i bez problema. Neki su stariji ljudi pokušavali skinuti krzno s tog robota, a drugi su mu pak postali toliko privrženi da su odbijali jesti ili ići spavati bez njega. Robot Pepper, koji vodi sate rekreacije, nije to mogao raditi samostalno jer ga baš i nisu slušali kad pokraj njega nije stajala njegovateljica.

Wrightov zaključak glasi da roboti nisu (još) uspjeli zamijeniti radnu snagu. Treba vremena za njihovu mobilizaciju, čišćenje, paljenje, namještanje, ali i nadzor tijekom njihova rada. Neka istraživanja pokazuju da korištenje robota u ovakvim ustanovama stvara više posla njegovateljima.

Mogu li roboti doista pomoći u ovoj branši i popuniti prazna radna mjesta? Da se njihova funkcionalnost poveća i prilagodi svakodnevnoj upotrebi, s obzirom na to koliko su skupi, trebalo bi uštedjeti negdje drugdje, a to u ovom kontekstu podrazumijeva zapošljavanje više manje kvalificiranih osoba, koje bi shodno tome bile manje plaćene, a radne snage ionako nedostaje.

Neki Japanci pak problem starenja društva žele riješiti puno radikalnijim metodama. Nedavno je svijet obišla vijest o kontroverznoj izjavi profesora s prestižnog Sveučilišta Yale Yusukea Narite, a koji je kazao da bi rješenje moglo biti u masovnom (samo)ubojstvu starih Japanaca i uvođenju obvezne eutanazije kako ne bi bili teret državi. Svoj prijedlog opravdao je starim ritualnim (samo)ubojstvom vađenja utrobe samurajima kojima je narušena čast – seppukuom - ali kad su njegove izjave izazvale lavinu kritika, rekao je da su izvučene iz konteksta te da su samo bile metaforički izrečene. Ipak, postoje i oni koji ga podržavaju jer smatraju da bi stariji ljudi trebali što prije umrijeti te da bi im trebalo smanjiti socijalnu pomoć.