Svaki je početak težak, ali je doista neobično koliko je Europljanima trebalo da se odluče organizirati kontinentalno prvenstvo već tada najomiljenijem sportu širokih narodnih masa. Zvuči nevjerojatno, ali baš svi kontinenti imali su takvo natjecanje prije Starog, čak i Afrika i Azija. Slično kao što je to bilo s modernim olimpijskim igrama, ideja je potekla iz Francuske, a 'toplu vodu' da bi službeno sučeljavanje njezinih najboljih reprezentacija moglo biti vrlo zanimljiva ideja, Europi je otkrio bivši glavni tajnik UEFA-e Henri Delaunay.

Europski kup nacija, nazvan još i Kupom Henrija Delauneyja, startao je u jesen 1958. godine, ali bez sudjelovanja nekih od najvažnijih zemalja poput Italije, SR (tj. Zapadne) Njemačke, Nizozemske, Belgije, Švicarske, Švedske, Finske i svih britanskih ekipa! Zapadni Nijemci nisu sudjelovali čak ni u drugom izdanju Eura, 1964. godine!

Ako su zapadnjaci bili arogantni i nisu pokazali previše zanimanja, države istočno od Željezne zavjese maksimalno su iskoristile prigodu da kroz uspjeh na europskom nogometnom prvenstvu izbore svoju promociju.

Danas može izgledati smiješno, ali prva su se prvenstva igrala po kup-sustavu, nije bilo danas tako popularnih kvalifikacija, igranja po skupinama koje su kroz godinu i pol koliko traju gotovo malo prvenstvo za sebe.

Ni finala nisu bila spektakularna kao što su danas, to je tih godina bila ekskluziva svjetskih prvenstava. Završnica prvog nogometnog EP-a odigrana je u Francuskoj u ljeto 1960. godine, a domaćin natjecanja koje je trajalo samo pet dana odabran je tek kad se znalo koje će četiri reprezentacije na njemu sudjelovati. Čitava završnica sastojala se od dvije polufinalne utakmice i dvije utakmice za plasman.

Francuska je u finalnom dijelu prvog EP-a ugostila tri 'istočne' zemlje – SSSR, Čehoslovačku i Jugoslaviju. Tadašnji je omjer snaga u nogometnoj Europi bio nešto drukčiji nego danas, pa su tako današnji prvaci Grci izgubili u prvoj utakmici od Francuske čak 7:1, a Austrija je isprašila Norvešku s ukupnih 6:2, da bi u četvrtfinalu popila čak devet golova u dvobojima s Francuskom. Pa pokušajte zamisliti koliko su u tom trenutku bili snažni danas čvrsti i svakom vrlo neugodni Norvežani…

I politika je odigrala svoju ulogu. U to doba Hladnog rata Španjolci, tada još pod vlašću diktatora Franca, odbili su igrati četvrtfinalne utakmice protiv mrskog, komunističkog Sovjetskog Saveza. UEFA, baš kao i danas, uopće nije imala razumijevanja za prepucavanja takve vrste i hladno je Španjolsku izbacila iz natjecanja, a Sovjetima bez borbe omogućila igranje na završnici.

Hrvatski su nogometaši, naravno, u to doba bili dio jugoslavenske reprezentacije koja je tih godina bila jedna od vodećih nogometnih sila Europe. Zato i nije čudo da su svjetske vedete poput Dražana Jerkovića i Branka Zebeca, uz pomoć jednako sjajnih Šekularca, Galića i Kostića stigli do velikog finala.

Utakmice koje je igrala Jugoslavija bile su zapravo i najzanimljivije od svih. Bugari su u osmini finala svladani 2:0 i 1:1, a mnogo teže bilo je u četvrtfinalnim dvobojima s Portugalom. U Lisabonu je domaćin vodio 2:0 gotovo kraja utakmice kada je Bora Kostić postigao važan gol nade, a u Beogradu su Portugalci u prvom poluvremenu držali 1:1. Do kraja je ipak bilo više nego uvjerljivih 5:1 za Plave.

No, to je ipak bio samo uvod u jednu od najsjajnijih i svakako najzanimljivijih utakmica u povijesti jugoslavenskog, pa tako i hrvatskog nogometa. U polufinalnom dvoboju na Parku prinčeva Jugoslavija je prva povela, ali su Francuzi furioznom igrom došli do prednosti od 4:2 i četvrt sata prije kraja izgledalo je da će domaćin završnice lako u finale. Ali stvari su se potpuno preokrenule u samo tri minute! Od 75. do 78. Knez i, dvaput, Jerković pogađali su mrežu iza domaćeg vratara i začas je od 4:2 bilo nevjerojatnih 4:5!

Finale je bio primjer sindroma koji je desetljećima pratio reprezentaciju Jugoslavije i koja je mnogo puta 'stigla do Rima, a nije vidjela Papu'. Plavi su prvi poveli, golom Partizanovog napadača Milana Galića, ali nisu izdržali. Metreveli je izjednačio početkom nastavka, a u drugom produžetku pobjednika je presudio Ponedeljnik. Sovjetski je Savez na taj način postao prvi europski nogometni prvak i to je uspjeh koji nikada kasnije neće ni približno ponoviti.

Što se tiče najboljih strijelaca, svima je dobro znano da je Dražan Jerković bio u skupini koja je podijelila taj naslov na SP 1962. u Čileu, ali mnogi previđaju da je isti golgeterski uspjeh imao i 1960. u Francuskoj. Istina, samo su četiri utakmice bile u pitanju i samo je dva pogotka trebalo zabiti da bi se postalo najboljim strijelcem, no ipak…