Otkako je Moskva 24. veljače krenula u invaziju na Ukrajinu, Lavov, grad koji je od poljske granice udaljen samo 60 kilometara, dosad je uspio izbjeći žestoka bombardiranja i borbe koje su opustošile ukrajinske gradove bliže Rusiji. Četiri rakete pogodile su ga u subotu i ranile petero ljudi. Najžešći je to napad na grad od početka ruske invazije, rekli su lokalni dužnosnici. Do subote je, međutim, u gradu bio vidljiv sve manji broj volontera koji pletu kamuflažne mreže. Sklonište, smješteno pokraj dječjeg igrališta više nikome nije upadalo u oči – postalo je dio vizure grada. Lavov se bio udomaćio u novi ritam života u napadnutoj zemlji.

Alkohol je zabranjen zapovijedi donesenom nedugo nakon invazije, noćni život obuzdava policijski sat, a ulice još uvijek vrve vojnim kontrolnim točkama. Ipak, stanovnici ovog grada iz 13 stoljeća – poznati po ljubavi prema kavi, šahu i kulturi – danas su svoje dnevne rutine prilagodili ratnim ograničenjima. Ovo im je nova stvarnost s kojom se nije lako suočiti.

„Ovo je zaista užasan osjećaj“, kazala je 30 godišnja Katerina Oluškevič, pritom ljuljajući kolica u koja je smjestila maloga sina.

„Sada svaki dan živimo kao da nam je zadnji.“

Prve dane rata u Ukrajini obilježio je šok i nevjerica, a zatim porast prkosnog nacionalizma zbog pripreme građana na rat. U trenutcima dok sukob ulazi u peti tjedan – dok su ruske snage pred gradovima na istoku – sve je veći osjećaj da će rat biti maraton, a ne sprint.

Prilagodba na rat

„Teško je, veliki teret je na našim leđima.“, rekao je gradonačelnik Lavova Andrij Sadovij prošli tjedan.

„Unatoč tome, život se u ovom gradu nastavlja“; kazao je. Lavov je ratno nasilje uglavnom dosad bilo zaobišlo pa su zabrinutost zbog rata ipak zamijenile svakodnevne brige. Mladi prodavač kave u jutarnjim satima na svojim kolicima kuha mlijeko. Iza ugla, mladi vojnici izlaze iz gradskog autobusa noseći ukrajinsku zastavu s crnim pojasom. Idu na pogreb jednog od suboraca. Na tržnicama se prodaju plastične figurice vojnika. Tri prometna redara ispred znanstvene knjižnice na automobile stavljaju kazne za nepropisno parkiranje. Naoružani vojnici zaustavljaju pješake zbog nasumične provjere osobnih iskaznica.

„Što da kažem, dovoljno je reći da smo u ratu“, kazao je 70-godišnji Mihajlo, umirovljenik u šetnji.

„Ljudi su se prilagodili ovom novom ritmu života“. Petstotinjak volontera na početku rata svaki se dan okupljalo u galerijskom prostoru u centru grada kako bi šivali komadiće tkanine na kamuflažne mreže za vojne objekte. Sada ih se svakodnevno okuplja samo stotinjak. Kuhalo za vodu stalno ključa. Čuje se ležerno čavrljanje poznatih lica. Na ulazu u galeriju mlada volonterka zadužena za sigurnost svira ukulele, dok njezin kolega olovkom u bilježnicu crta obrise Lavova. S lijeve i desne strane okruženi su kulama od vreća sa pijeskom.

Spremni za pomoć

Lavov je smješten samo 60 kilometara istočno od granice s Poljskom – najprometnijeg prijelaza za 3,5 milijuna izbjeglica koje su već napustile zemlju, kažu iz UN-a. U prvim danima rata glavni željeznički kolodvor bio je prepun žena i djece iz svih dijelova zemlje koji su u prepunim vagonima odlazili na granicu. Broj pristiglih smanjivao se svakim danom otkad su se pojačali organizacijski napori dobrotvornih organizacija, nevladinih organizacija i vlade. Kaotična situacija iz prvih dana sukoba sada je nestala, ali nije zaboravljena. Katrina Oluškevič, mlada majka, ugostila je izbjeglice na njihovom posljednjem stajalištu u domovini prije napuštanja zemlje.

„Građani Lavova već su se navikli na ovu situaciju, spremni smo pomoći svima“, kazala je.

„Uvjerena sam da ćemo prevladati ovu situaciju.“