Bi li se referendum o ustavnoj definiciji braka održao da prije dvije godine nije došlo do promjene vlasti? Bi li se prikupljali potpisi za raspisivanje još jednog referenduma, i to o pitanju službene uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina, da je u Hrvatskoj sada na vlasti HDZ, a ne SDP? Bi li u Vukovaru i drugim mjestima dolazilo do skidanja ploča na latinici i ćirilici s ustanova državne uprave, da je vlada sastavljena od HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera, a ne od Kukuriku koalicije? Nije li zemlja manje podijeljena oko važnih političkih i svjetonazorskih pitanja kada je na vlasti stranka koja je u gotovo dvadeset i četiri godine višestranačja najduže vladala, čak osamnaest godina, što je jedan od rijetkih primjera u svim zemljama u tranziciji u Srednjoj i Istočnoj Europi? Je li HDZ zapravo hrvatska 'organska' vlast, kao što HDZ definitivno ima najviše svojih organskih birača?

Organski birači predstavljaju dio biračkog tijela koji neprestance glasuje za istu političku stranku, neovisno o tome kroz kakve promjene – personalne i programske – stranka prolazila. Razlog je potpuna identifikacija birača sa svjetonazorom stranke koja služi kao jamstvo zaštite njihovih interesa u svim društvenim i političkim okolnostima. To su, dakle, 'superstalni' birači neke stranke. Njih ne mogu pokolebati ni eventualne dramatične turbulencije koje povremeno potresaju političku stranku za koju se opredjeljuju, poput teških gospodarskih kriza, korupcionaških afera i uhićenja njezinih čelnika. U hrvatskom stranačkom sustavu HDZ od prve pobjede na parlamentarnim izborima 1990. do posljednjeg izbornog poraza 2011. nikad nije imao podršku birača manju od 23% glasova.

Najbolje rezultate imao je tijekom 1990-ih, kada je predvođen pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom na parlamentarnim izborima dobivao između 42% i 46% glasova, dok je u vrijeme kada mu je na čelu bio Ivo Sanader, na izborima za Hrvatski sabor pobjeđivao s rezultatima između 33% i 36%. Ispod podrške od četvrtine biračkog tijela izašlog na izbore, bio je još samo 2000. te nema nikakve dvojbe da je HDZ stranka koja u Hrvatskoj uvijek može računati na najmanje petinu do četvrtinu biračkog tijela.

Tako značajnu i kontinuiranu podršku od 1990. nije imala ni jedna druga politička stranka. Dovoljno se sjetiti da se trenutačno vladajući SDP na parlamentarnim izborima 1992. spustio na ispod 6 posto glasova birača, koje je tri godine kasnije doveo do 9%. Tek od 2000. naovamo SDP-ovci mogu računati na najmanje dvadesetak posto svojih organskih birača. Pravo je, pak, pitanje je li prosječan hrvatski birač skloniji svjetonazorskom obrascu koji promiče HDZ ili vrijednostima SDP-a?

Odgovor će, među ostalim, dati nacionalni referendum 1. prosinca. Inicijatorima referenduma i njihovim promicateljima u hrvatskoj politici i društvu, treba priznati da su našli pravi način kako vlastitu zamisao dovesti do institucionalne realizacije. Što god tko rekao, nje sigurno ne bi bilo da je na vlasti HDZ. Jer ne bi ni bilo potrebe svjetonazorski testirati HDZ-ovu vlast. Ili je na taj način poraziti. Isto vrijedi i za natpise na latinici i ćirilici koje bi svaka HDZ-ova vlast, unatoč svim drukčijim izjavama, svakako postavljala u skladu s ustavnim i zakonskim odredbama. I opet ne bi bilo akcija protiv takve vlasti i njezinih poteza jer bi samo obnašanje vlasti stranke tog dijela političkog spektra, bilo najpouzdanije jamstvo da pojedini postupci neće dovesti u pitanje glavni ideološki smjer.

Što bi se, primjerice, dogodilo da je u vrijeme uhićenja generala Ante Gotovine u prosincu 2005. na vlasti bio SDP, a ne HDZ? Zasigurno bi došlo do reprize prosvjeda sa splitske rive 2001, ako ne i do žešćih reakcija. No na vlasti je bio HDZ te je generalovo uhićenje opravdavano 'višim' razlozima. Jesu li HDZ-ovi organski birači zamjerili HDZ-u takvo ponašanje na sljedećim izborima za Hrvatski sabor? Nimalo. HDZ je ponovno pobijedio s par postotaka više negoli četiri godine ranije. Pobijedi li stranka Tomislava Karamarka na sljedećim parlamentarnim izborima, bit će zanimljivo vidjeti na koji će se način odnositi prema pravima nacionalnih manjina i općenito društvenih manjina.

Ovogodišnji referendum pokazuje još nešto: potpunu nespremnost vladajuće koalicije kada je posrijedi elementarno razumijevanje politike i njezino institucionalno reguliranje. Uistinu je apsurdno slušati da netko s pozicije vlasti danas govori o tome da treba izaći na referendum jer u protivnom i tri osobe mogu promijeniti Ustav. Što je sadašnja vlast, a tadašnja oporba, radila u ljeto 2010. kada su upravo njezinim glasovima omogućene takve ustavne norme? Što je uopće dosad napravila parlamentarna većina u svom mandatu koji ulazi u drugu polovicu, barem kada su u pitanju najvažniji zakoni koje je bez problema mogla donijeti ili promijeniti? Zakon o referendumu tek je jedan od njih te je Hrvatska jedina demokratska zemlja na svijetu u kojoj Ustav može faktično promijeniti jedan birač, a pitanja lokalne naravi ni njih deset tisuća. Hoće li u slučaju pobjede zagovornika ustavne definicije braka kao zajednice žene i muškarca, parlamentarna većina hrabro ustrajati na vlastitim svjetonazorskim stavovima te prilikom najavljenih promjena ustavno zaštititi životno partnerstvo uz bok tako definiranom braku? I tako osigurati ravnopravnost o kojoj govori?

Osnovni problem niza hrvatskih političara nije to što ne poznaju ekonomiju, nego to što ne razumiju politiku. Zato se i može dogoditi da se SDP-ovoj koaliciji povijest ponovi. Umjesto nerealiziranog referenduma o suradnji s Haaškim sudom i splitske rive u vrijeme vlade Ivice Račana, danas se vladajući socijaldemokrati suočavaju s realiziranim referendumom o braku i blokadom u Vukovaru. HDZ u ovom trenutku ne mora brinuti o svojim biračima jer ih baš u svakom trenutku ima dovoljno. I jer Kukuriku koalicija više nema dovoljno ni vremena ni načina da napravi sve ono što su od nje očekivali njezini birači.