'Ili ćeš završiti u zatvoru, ili ćeš postati milijuner', rekao je britanskom milijarderu Richardu Bransonu ravnatelj internata Stowe u Buckinghamshireu, opraštajući se zadnjeg dana nastave od 16-godišnjeg problematičnog učenika. Mladi Britanac patio je od disleksije i bio sve samo ne uzoran đak, ali nemirna duha, pun mašte i ludih ideja.

Za mnoge roditelje bio bi to znak za uzbunu. Što početi sa sinom koji nije glup, ali neće studirati, nego se petlja sa smiješnim poslićima? I to sin uglednog odvjetnika i majke balerine i jedne od prvih stjuardesa u povijesti britanskog zrakoplovstva. Unatoč strahu, roditelji su Richardu Bransonu bili potpora od najranije dobi, vjerujući u njega, a energična majka Eve – milijarderov najveći uzor i nadahnuće, kako sam priznaje - prodala je čak neke obiteljske nekretnine da mu osigura početni kapital za prve krupnije, ali suludo riskantne poslove.

I bila je u pravu. Danas malo tko nije čuo za 66 – godišnjeg milijardera, čije poslovno carstvo, čuvena Virgin grupa, broji 350 kompanija sa 50.000 zaposlenih i godišnjim prihodom od 15 milijardi funti.

Naravno, ne može svako dijete biti Richard Branson ili Bill Gates, ali svaki dobar roditelj želi da mu nasljednici i nasljednice uspiju u životu, dođu do diplome, postanu samostalni, prodorni i odgovorni, uspiju u zanimanju i postanu ugledni građani. Ali kako odgajati dijete da živi u bezosjećajnom svijetu punom konkurencije i bude sretno? Je li središnji cilj roditeljstva pripremiti djecu za uspjeh?

'Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece, a sada imam šestero djece i nijednu teoriju', izjavio je davnih dana jedan engleski odličnik. Recept za odgoj uspješnog djeteta ne postoji, što najbolje svjedoči primjer informatičkog genija Stevea Jobsa, napuštenog djeteta, čiji je posvojitelj agresivne i tvrde osobnosti imao pustolovnu prošlost i nezavršenu srednju školu. Ali u traženju idealne formule psiholozi su poduzeli bezbroj istraživanja, napisano je brdo knjiga i satkano mnoštvo teorija. Kako god okrenuli i preokrenuli, pokazalo se da roditelji uspješne djece ipak imaju nekoliko zajedničkih čarobnih štapića.

Njihova prva i osnovna čarolija je naučiti klinca na - obično pranje tanjura. Djeca koja su odrastala znajući da moraju pospremiti svoju sobu i oprati vlastito rublje, lakše surađuju s kolegama, lakše prepoznaju tuđe probleme i samostalnije obavljaju radne zadatke. To nisu mudrosti djedova i baka, nego zaključci 75-godišnjih, najdužih longitudinalnih istraživanja (ponavljana mjerenja na istim uzorcima u dužim vremenskim razdobljima da se istraži tijek razvoja) na Harvardu o čimbenicima koji utječu na ljudsku sreću.

Ne naučite li danas svoju sitnu djecu da sudjeluju u malim kućanskim poslovima, nemojte se iznenaditi ako će u budućnosti imati problema u suradnji s kolegama – piše američka psihologinja Julie Lythcott-Haims u svojoj knjizi 'Kako odgojiti odraslu osobu: oslobodite se pretjeranog roditeljstva i djecu pripremite za uspjeh'. Budete li uvijek na usluzi djetetu, time ga niste samo oslobodili posla, nego i saznanja da se zadatak mora obaviti i da svatko od nas mora doprinijeti boljitku zajednice u kojoj živi, kaže Lythcott-Haims, priznajući kako je u početku kćer i sina odgajala kao delikatno drvce bonsaija, dok nije shvatila da su oni 'divlje cvijeće nepoznatih gena i vrsta, kojima treba dati slobodu da se razvijaju na svoj način'.

Nova je studija dokazala da su djeca, koju su roditelji od vrtičke dobi učili da dijele, suosjećaju i pomažu drugima, dva desetljeća kasnije bila uspješnija u visokom obrazovanju i lakše se prilagođavala poslu. 'Pomaganje djeci da razviju socijalne i emocionalne vještine, jedna je od najvažnijih stvari u njihovoj pripremi za zdravu budućnost', kaže Kristin Schubert, ravnateljica zaklade Robert Wood Johnson koja je financirala istraživanje.

Roditelji uspješne djece od djece očekuju velike uspjehe. Koristeći podatke nacionalnog istraživanja 6.600 mališana rođenih 2001., psiholog Neal Halfon sa Kalifornijskog sveučilišta dokazao je da roditelji koji, bez obzira na imovinsko stanje, usmjeravaju djecu na studij, u tome u velikoj većini uspijevaju. Čak 96 posto djece od koje se očekivalo da krenu na studij, to je zaista učinilo. U ispunjenju velikih očekivanja važnu ulogu igra i tzv. 'pigmalionski učinak', oblikovanje djece po želji roditelja, nastavnika, poslovnih šefova, trenera. Naime, američki psiholog Robert Rosenthal davne 1965. načinio je zanimljiv pokus u kojem je nastavnicima jedne kalifornijske srednje škole dao nasumce odabrana imena grupe učenika, tražeći da na njih obrate pažnju jer su višeg potencijala od drugih. Jedina razlika između odabranih i ostalih učenika bila je u glavi nastavnika, pisao je Rosenthal. I doista, na kraju školske godine odabrani su učenici postigli mnogo bolje rezultate. Zašto? Zato što su se zbog viših očekivanja nastavnici prema njima drukčije odnosili: stvarali su toplije 'socio-emocionalno ozračje', često prenoseći toplinu neverbalnim znakovima, klimanjem glave, ohrabrujućim osmjesima, dodirom ramena. Davali su im zahtjevnije zadatke, više vremena za odgovore i detaljnije i osobnije informacije o uspješnosti, umjesto suhih ocjena.

Kažu da je budućnost djece djelo njihovih majki. Jedno američko istraživanje na 14.000 mališana pokazuje kako je daleko veća vjerojatnost da će djeca visoko obrazovanih majki slijediti majčin primjer, a daleko manja da će djeca maloljetnih majki završiti srednju školu ili diplomirati. Istraživanje na Harvardu dokazuje da su uspješnija djeca zaposlenih matera, a njihovi sinovi kasnije spremniji dijeliti kućanske poslove i sudjelovati u odgoju djece. Jedna longitudinalna studija na uzorku od 856 Amerikanaca pokazuje da se prema obrazovnoj razini roditelja u vrijeme kada je dijete staro osam godina, može s velikom vjerojatnošću predvidjeti njegov obrazovni i profesionalni uspjeh. Jedna meta-analiza 37.000 predškolske djece u SAD, Kanadi i Velikoj Britaniji iz 2007. godine pokazuje da rano uvođenje u carstvo matematike djeci olakšava put do drugih znanja i vještina.

Daleko su uspješnija djeca skladnih roditelja, nego ona koja odrastaju u svađalačkoj atmosferi i konfliktnom košmaru uoči razvoda. Od djece koja svjedoče natezanjima supružnika poslije razvoda ne možete očekivati velike uspjehe, nego velike traume. Roditelji uspješne djece uglavnom se klone 'emocionalne zaraze', prenošenja na njih svojih loših osjećaja, depresije i frustracija, te ne pokušavaju kod klinaca promijeniti ono što nisu uspjeli promijeniti na sebi. Većina roditelja uspješne djece nisu suviše popustljivi (kažu: želiš li loše odgojiti dijete, ugodi mu u svemu), nisu 'helikopter roditelji', koji zuje nad njima 24 sata dnevno, niti autoritarni, nego autoritativni. Oni ne vjeruju da su karakter, inteligencija i kreativne sposobnosti zauvijek zadane kategorije, a neuspjeh ne vide kao dokaz nesposobnosti, nego kao odskočnu dasku za novi izazov i razvoj. Za njih školovanje nije znanje, nego akcija.

I, što su roditelji na višoj društveno-ekonomskoj razini, djeca su im uspješnija. Otac Billa Gatesa je bio ugledni odvjetnik, a majka moćna bankarica na visokim položajima. I u zemlji jednakih šansi kakvom se diči Amerika, raskorak između uspjeha djece bogatih i siromašnih roditelja danas je 40 posto veći nego prije 25 godina. Lakše je uspjeti sinu nekog Todorića ili Tedeschija, nego sinu siromašnog ratara iz Konjevrata.

Pa ipak, roditelji uspješne djece pokazuju i siromašnima i bogatima da svoje potomke trebaju usmjeriti prema dugoročnim ciljevima i učiti ih hrabrosti, a u međusobnoj komunikaciji koristiti blage riječi i jake argumente. I ne ograničavati ih na ono što su sami naučili, jer su im djeca rođena u nekom drugom vremenu.