Usred tolikih podataka teško je zadobiti jasnu viziju događaja u svakoj zemlji te o onomu što se i danas događa u njima. Naprimjer, arapski promatrači kažu da je u Homsu mirno, a opozicija svakodnevno, pa i danas, svjedoči o pokolju civila. Posebice je to teška zadaća ako se uzmu u obzir prilično velike razlike između zemalja kao što su Tunis, Egipat, Sirija ili Libija.

Nije, zato, teško počiniti grešku da se podrazumijeva kako je arapsko proljeće homogeni proces i to je jedan od najvažnijih mitova koje treba raščlaniti, prema mišljenju Rogera Hardya, s London School of Economics, u izjavi za BBC.

Nije to jedini mit. Autor knjige ‘Muslimanska pobuna: putovanje po svijetu političkog islama’ smatra da je drugi važan mit taj da se vjeruje kako mladi, generacija društvenih mreža, imaju važnu ulogu u procesu jer se na izborima takvo nešto ne može potvrditi.

Isto se događa s uvjerenjem da su islamisti spremni za preuzimanje političke kontrole tog dijela svijeta, čime je situacija i stanje u Palestini navodno zaboravljeno. Što reći pak o mitu da Zapad može oblikovati sudbinu arapskih zemalja?

Dajući logiku ovim temama, ovdje se pokušava pojasniti teme koje se smatraju jasnima i poznatima, ali koje, po mišljenju stručnjaka, nemaju uporište u stvarnosti. Pa, pođimo redom.

Samo je jedno arapsko proljeće

Moguće je da su Arapi ujedinjeni u žestokim pobunama ili u frustrirajućem životu koji imaju, ali su i dalje tvrdoglavo razdvojeni ponekad vrlo čudnim i proizvoljnim granicama ali i zbog zemljopisnih anomalija i povijesnih havarija. Tunis korača prema demokraciji (uz, doduše, sve jasnija strahovanja da bi se mogao implementirati šerijat), ali u Egiptu su se prosvjednici vratili na ulice gdje ih vojska, ista ona Mubarakova, ubija.

Režim Moamera el Gadaffija zaključen je tragično. Treba kazati i to da je prema njemu počinjen ratni zločin, ali postići nacionalni konsenzus o budućnosti zemlje se čini izuzetno teškom zadaćom jer se građanski rat uzdiže iznad horizonta kao realna prijetnja.

Bitka za vlast u Jemenu kosi živote unatoč volji vladara da se povuče (uz imunitet od progona). Dok se sve više izolirana i izgubljena totalitarna sirijska vlast drži svojih tenkova, Maroko je održao parlamentarne izbore, prve nakon implementacije ustavnih reformi.

Dakle, mogu li se svi ovi (a i brojni drugi neimenovani) događaji, sa svim svojim dramatičnim nadanjima i razočaranjima, smatrati dijelom jednog te istog arapskog proljeća? Ne, ne mogu. Svaka pobuna ima vrlo jako nacionalnu crtu i karakter i svi akteri, uključujući islamiste, morali su to i priznati.

Nakon onoga što se smatra početkom tzv. arapskoga proljeća, samospaljivanja mladog Mohameda Bouazizija, protesti su se artikulirali pomoću najvažnijih društvenih mreža, Facebook i Twitter. Zbog karakteristike ovih komunikacijskih kanala, mladi su bili ti koji su imali najviše vremena da se protestima i bave te da pozovu što je moguće više ljudi na užarene ulice i trgove. Tako je bilo na trgu Tharir u Kairu i nastavlja se u središtu pobune u Siriji, u Homsu.

Međutim, uz velika razočaranja, posebno mladih Egipćana, mladi aktivisti koji su ‘oslobodili’ arapsko proljeće morali su priznati da nisu postali i najvažniji dobitnici, da nisu najviše profitirali od prevažnih i povijesnih promjena. Istina jest da su zadobili simpatije i srce zapadnjačkog javnog mnijenja, ali im nedostaje solidna politička baza koja je, napokon, i najvažnija u cijeloj sagi.

Islamisti su spremni za preuzimanje potpune političke kontrole

I to bi bila zabluda. Islamisti su imali uspjeh, za sada, samo u Tunisu, i to zato što su naučili iz grešaka prošlosti. Svjesni su, naime, da si ne mogu priuštiti luksuz da izgube podršku srednje klase ili ekonomsku pomoć zapadnih zemalja, naročito onih iz EU (poput pokroviteljske Francuske), o kojima ovise u trgovini i turizmu.

Palestina više nije važna

Ovaj je mit pao prilično brzo kada su egipatski prosvjednici u rujnu furiozno napali izraelsko veleposlanstvo u Kairu. Arapske pobune nisu prvenstveno vezane uz vanjskopolitičke događaje kao što su palestinsko-izraelski sukob i zapadna politika u regiji. Ipak, antiizraelski i antiamerički osjećaji nisu nestali i zašto bi se trebalo očekivati da to raspoloženje nestane?
Onako kako budu izabrane, legitimne i slobodno izabrane vlasti bit će izraz volje i raspoloženja naroda kako u vanjskopolitičkim tako i unutrašnjopolitičkim temama.

Zapad može oblikovati sudbinu Arapima

Zapadne države ne mogu definirati budućnost arapskoga svijeta pa niti u Libiji, gdje će si Amerikanci i Europljani podijeliti bušotine, a to je jedina zemlja u kojoj su izravno intervenirali. Tamo, naprimjer, nitko izvana ne može predvidjeti kako će teći latentni sukob plemena i ponašanja, recimo, važnog djela populacije kao što su berberi.

Zapravo, dosta smo kritičkih glasova čuli o intervenciji NATO-a jer je rasla zabrinutost da bi ta vojna operacija mogla postati modelom budućih sličnih akcija na arapskom terenu.

Kako bilo da bilo, činjenica je da je za Tunižane, bez obzira kakva im bude bliska ili daljnja budućnost, najvažnija stvar što su srušili tiranina Ben Alija vlastitim snagama. Hoće li i ostale zemlje moći učiniti isto? Mi to sada još ne znamo, ali i da strane obavještajne i vojne sile interveniraju, to još uvijek ne znači da će moći dirigirati izbornim procesima i rezultatima. Tko to tvrdi, taj pojma nema o životu u arapskome svijetu.

Zaključno, prema nekoj gruboj računici, arapska su proljeća koštala preko 56 milijardi dolara, a cifra raste. Tu ne brojimo cijenu ljudskih života, već samo trošak uništene infrastrukture i gubitak stranih investicija. Libija, Sirija i Egipat za sada plaćaju najviši ceh, a od njih najviše ipak Libija, koja je izgubila 700.000 stanovnika i gdje je naftna i plinska industrija u kolapsu.

Arapska proljeća su najveća tutnjava koja se dogodila u regiji od 1950. Vjerovalo se da pobune imaju snage donositi velike društvene promjene. I to bi bila posljednja velika zabluda koju ovdje pokušavamo razbistriti. Mrtvi Egipćani svjedoče svojim tijelima da se i najbolja ideja može brzo izvitoperiti ako se ponovno nametnu interesne strukture kojima je demokracija bila i ostala samo dekor i paravan za mutne i zločinačke poslove.