U vrijeme tehnoloških napredaka u polju gaminga, silnog naleta novih platformi i neobičnih novih načina igranja videoigara, ponekad je vrijeme da bacimo pogled natrag. Natrag u vrijeme kada nismo bili toliko ovisni o tehnologiji. Zapravo, natrag na vrijeme kada je nestalo struje pa smo morali umjesto omiljene igre s familijom igrati one društvene.

Oh da, društvene igre, prisilna socijalizacija disfunkcionalnih obitelji još od pamtivjeka. Ipak, nismo mi bilo kakve šuše pa da počnemo pričati o tome kako smo polućoravu ujnu rastočili u Čovječe ne ljuti se. Mi smo dedicirana grupa mladića na putu prema mediokritetu srednjevječnosti koji se čak i sjećaju društvenih i stolnih igara rađenih prema ničemu nego video igrama.

Zamislite tu epsku ironiju. Razmišljate o tome kako se previše igrate na računalu. U trenutnu realizacije se i sjetite žene/djevojke koju niste pogledali još od jutra. Nakon toga sa suzom u oku počnete razmišljati kako bi bilo dobro u društvu odigrati pokoju dobru stonu igru iliti boardgame. I onda sve to gurnete u septičku jamu zaključkom kako biste mogli odigrati jednu dobru stolnu verziju Dooma. Dakle, umjesto da napravite neki fazni pomak, igrate vašu omiljenu igru na stolu umjesto na računalu.

Međutim, nije sve to ni zapravo tako loše. Društvene igre su same po sebi dosta zanimljiv medij. Uostalom, nije da samo gravitiramo prema evergreenima poput Carcassonea ili Citadelsima (sunce vam ljubim prevrtljivo, ovo vam je zadnji put da mi uzimate Kralja kao lika). Većina nas u redakciji nerijetko voli zaigrati poneki dobar RPG na papiru ili čak trošiti večeri i večeri na boardgameove. Znamo čak i neke obskurne individue spremne na bacanje neopisive količine novca i vremena na SAKUPLJANJE društvenih igara. Također, možemo sav ovaj džumbus promatrati sa moralističke strane i reći kako su društvene igre zapravo povratak korijenima druženja. Nešto kao gledanje televizije bez televizije. Gdje se svi gledaju i ne znaju što da si kažu.

No uglavnom, umjesto da prekopavamo po razlozima zbog čega taktilno iskustvo prebiranja po figuricama i kockicama ponekad nadmašuje igranje omiljene računalne razbibrige, prisjetimo se koliko zapravo društvene igre i videoigre imaju zajedničkog. I pod time ne mislimo na ništa drugo nego – činjenicu da postoji čitava gomila neobičnih i ponekad ne toliko maštovitih prijenosa klasičnih video igara u format društvenih. Vjerojatno ćete nam uletjeti sa nečim poput „Da, Gamereport...ZNAMO da postoji Starcraft boardgame“. Međutim, mi pitamo vas: „Znate li da postoji PACMAN boardgame?“. Da, da...igra u kojoj doslovno igrate igrač protiv igrača, te natjerujete čuvenu žutu tabletu po igraćoj tabli.

Dobro, tehnički se ne radi o igri gdje SVI igraju Pacmana, s obzirom da duhovi nikad nisu bili previše popularna sorta. I naravno, sve mora biti kao u videoigri, pa figurice Pacmana na užasno iritantan način čak i jedu tabletice. Jeste čuli, klinci? Dobri Pacmanovi pojedu SVE tablete, a ne samo one koje im mama da za temperaturu.

Ako ste mislili kako se Pacman može nagurati u okvir videoigre, vjerojatno vam pada na pamet pitanje što bi tek napravio prosječni pucački naslov. Recimo, štajaznam, Zaxxon? Da, ona arhaična izometrična pucačina koja je u doba kada je izašla, predstavljala svojevrsni Crysis svojeg doba. Napomenimo, ovo je bila pucačina koja je imala 3D izometriju kao teren. Nešto što se do tada nije imalo prilike vidjeti...barem ne u ovakvoj grafičkoj raskoši. E, pa ista igra prenesena je u svoju brutalno bizarnu boardgame varijantu.

Pravila Zaxxona rađena su za dva igrača. Međutim, kako bi igra funkcionirala, potrebno je koordinirati dobro bacanje kocke, izbjegavanje raketnih silosa i sličnih divota, te mnogošta drugo. Dodamo li ovome dvije tone nepotrebno kompliciranih pravila koja uključuju spremnike goriva, zidove, radar i super-računalo, dobivamo igru koju „djeca“ do 18 vjerojatno ne bi skužila tijekom jedne večeri.

Naravno, kako bi stvari krenule prema još gorim varijantama stolnih igara, tu je i koncept prebacivanja borilačkih igara u stolni oblik. Zvuči nemoguće? Pitajte samo strušnjake iz MB-a koji su, još jednom, napravili gaming remek djelo  pod imenom Street Fighter boardgame. I to ne bilo koji Street Fighter, nego Street Fighter 2. Da, onaj sa Ryuom, Kenom i Blankom. Na što je to ličilo? Pa, iako nismo uspjeli iskopati niti jednu recenziju ili video dotične igre, spomenimo kako ju je, prema svjedočenjima nesretnih vlasnika, upropastila sama mehanika.

U ovoj kutiji nalazi se čarolija

To, i činjenica da se radi o vjerojatno najgoroj preradi popularne video igre u boardgame format. Prema opskurnoj dokumentaciji dalo bi se zaključiti da se igrači bore međusobno i sa negativcima, te sakupljaju energiju i snagu za sukob sa Bisonom. Na žalost, mehanika igre uzrokovala je da jedan igrač prije ili kasnije upropasti igru svima ostalima, te zbog pomanjkanja poteza sje** i vlastitu partiju. Sumirano: nitko ne pobjeđuje, svi gube, večer upropaštena. NAPRIJED NAŠI!

Kao posljednji naslov u ovotjednom popisu neopisivo bizarnih stolnih igara spomenuti ćemo analognu inačicu FROGGERA. Ovu igru vjerojatno nitko normalan ne bi išao prerađivati u boardgame, no MB je očito zapeo što se tranzicija naslova u kartonski oblik tiče, te ga je evidentno u tome samo bankrot mogao spriječiti. Ironično, za razliku od Street Fightera, ova igra zaista i ima određenu dubinu. Naime, u njoj su dva igrača bila u otvorenom međusobnom sukobu, skačući po panjevima, izbjegavajući automobile, te skupljajući mušice za ekstra bodove. Gore spominjanu  „Dodatnu dubinu“ stvarala je opcija otvorenog sabotiranja protivničke žabe. Moguće joj je bilo, recimo, blokirati put ili ju natjerati da zbog pomanjkanja poteza završi pod kotačem teglača. Ipak, kao što to je sa velikim brojem starih stolnih igara, i ovaj naslov spada u kategoriju sakupljačkih „relikvija“ za fanove retro gaminga.

Najljepša kutija ikad

Na kraju prvog u seriji članaka o bizarnim društvenim igrama iz grotla osamdesetih vjerojatno se nadate kako su ovo sve loše ili približno loše društvene igre koje je kapitalistički svijet iznjedrio kako bi zaradio na „hip i cool“ ostavštini kultnih video igara. Međutim, to je samo početak. Tu su više nego čuvene japanske igre, kao i moderne iteracije zapadnjačkih igara kojima ćemo se pozabaviti tijekom nekoliko idućih tjedana. Do tada, dragi čitatelji - pazite kamo vam pada kocka i nemojte babu gurati sa stolca samo zato jer je po peti put za redom dobila šesticu u Čovječe ne ljuti se