Ova brigada sastavljena je od mobiliziranih vojnika iz raznih dijelova Rusije, uključujući regiju Irkutsk, te od dobrovoljaca.

Novinarka Lilia Japparova saznala je da visoki časnici 1. Slavjanske brigade iznuđuju novac od svojih vojnika, uzimajući velike svote (uključujući beneficije koje su im nudili kao poticaj za služenje) u zamjenu za sigurnije zadatke i pristup obećanim naknadama, prenosi neovisni ruski portal Meduza.

Počevši od siječnja 2023., grupa mobiliziranih vojnika iz Irkutska objavila je niz videozapisa u kojima su opisivali kako su bacani 'na klanje'. Apelirajući na samog Vladimira Putina, rekli su da su slani u frontalne napade bez pripreme ili topničke podrške. Do ožujka gotovo su svi bili mrtvi.

Osnovana 2014., 1. Slavjanska brigada provela je osam godina boreći se na istoku Ukrajine kao dio samoproglašene Donjecke Narodne Republike (DNR). Kada je Rusija pokrenula punu invaziju na Ukrajinu u veljači 2022., vlasti u toj oblasti mobilizirale su lokalno stanovništvo da bi se popunili redovi brigade.

Jedinica je pretrpjela velike gubitke tijekom opsade Mariupolja i kasnijih pokušaja zauzimanja Avdiivke te položaja Ukrajinaca u selima Vodjane i Opitno na periferiji Donecka.

Mobilizirani vojnici i dobrovoljci iz Rusije pridružili su se iscrpljenoj brigadi nakon što je u siječnju 2023. uključena u rusku vojsku (prvi regruti stigli su iz regije Irkutsk). Ali isti 'separatistički časnici' iz Donbasa i dalje su činili okosnicu zapovjednog kadra jedinice.

Od tada je ona nastavila borbe na frontu kod Avdiivke pod ruskim kodnim vojnim imenom 'Vojna jedinica 41680'. U posljednje dvije i pol godine uspjela je napredovati oko 20 kilometara.

'Možda je moj mlađi brat još živ?'

Tijelo tridesetogodišnjeg Igora Anistratenka ležalo je pokraj sela Vodjane više od godinu dana. Njegova obitelj cijelo ga je to vrijeme tražila, ali imali su malo informacija, rekla je njegova maćeha Svetlana za Bereg.

Svetlana je saznala od njegovih suboraca da je posljednji put viđen 'kako leži na zemlji otvorenih očiju' nakon što je bio pod vatrom sredinom ožujka 2023. Igor je također spomenuo Vodjane tijekom njihovog posljednjeg telefonskog razgovora. U to su vrijeme ruske snage pokušavale napredovati prema obližnjoj Avdiivki, šaljući val za valom vojnika u juriš na grad — i pritom trpeći ogromne gubitke.

'Zbog nekog razloga stvarno je htio ići na front - vidjeti boje života', prisjetila se Svetlana. 'Pokušali smo ga odgovoriti, ali nije se dao. Nije imao što izgubiti. Nije imao vlastitu obitelj — ni ženu, ni djevojku.'

Igor je poginuo u svojoj prvoj borbenoj misiji; bio je treći dan u službi u 1. Slavjanskoj brigadi. Njegovo tijelo nije pronađeno do proljeća 2024. Istražitelj je nazvao njegovu obitelj u travnju i rekao da je 'kostur s naočalama' identificiran kao Igor po njegovoj vojnoj znački (to još treba potvrditi DNK analizom). 'Nije trebao biti poslan u tu ofenzivu zbog svog vida', rekla je Svetlana. 'Ali njegova brigada nije imala dovoljno ljudi, pa su jednostavno gurali svakoga tamo gdje je trebalo.'

1. Slavjanska brigada nastavila je borbe kod Avdiivke još godinu dana nakon Igorove smrti. Marcel Kašapov, ugovorni vojnik iz Rusije, nestao je na istom frontu 10. ožujka 2024. Bila je to njegova prva borbena misija. 'Navodno je Marcel ubijen dronom kod Avdiivke i tijelo mu je ostalo u rovu, prekriveno zemljom', rekla je njegova sestra Vinera za Bereg. 'Ali ako je umro, gdje je tijelo? Možda je moj mlađi brat još živ.'

Nakon što su ruske snage zauzele Avdiivku 17. veljače 2024., 1. Slavjanska brigada krenula je presjeći opskrbne rute ukrajinske vojske izvan grada — i vojnici iz te jedinice nastavili su nestajati. Stanovnica Kemerova, Jevgenija, rekla je da ju je muž nazvao da se oprosti tijekom borbene misije 27. travnja. 'Rekao je da su pod granatiranjem i da ne mogu ići dalje', prisjetila se.

'Upali svijeću za mene'

Drugi vojnik, koji je koristio pozivni znak Next, nazvao je mlađu sestru Nataliju uoči napada 19. svibnja. 'Rekao je - upali svijeću za mene, počinjem shvaćati da je ovo jednosmjerna karta', ispričala je Natalija za Bereg, prepričavajući njihov posljednji razgovor.

Obitelji nestalih vojnika same su organizirale potragu, razmjenjujući fotografije i brojeve telefona zapovjednika na društvenim mrežama. Bereg je razgovarao s nekoliko desetaka tih obitelji, a one nazivaju 1. Slavjansku brigadu 'Bermudski trokut' jer njezini vojnici velikom brzinom umiru ili nestaju bez ikakvog traga.

'Rusko meso je stiglo'

Maksim Bikov, vojnik iz sela Semenovka u ruskoj regiji Saratov, jedan je od rijetkih koji je uspio podijeliti detaljan prikaz vremena provedenog u 1. Slavjanskoj brigadi. Prijavio se u rusku vojsku 13. svibnja 2023. jer je trebao plaćati alimentaciju. Njegova obitelj čula je posljednji put vijesti o njemu 6. lipnja 2024.

Bikov i novi regruti bili su pod zapovjedništvom časnika iz DNR-a. Njihov zapovjednik ih je dočekao riječima: 'Rusko meso je stiglo', ispričala je njegova sestra Tatjana Anufrijeva za Bereg.

Novi regruti slani su u juriš na ukrajinske položaje svaka dva do četiri dana, bez pauze', rekla je Anufrijeva. 'Moj brat bi se vratio s borbene misije i iste te noći — ranjen ili ne — poslali bi ga ponovno u misiju evakuacije da 'izvadi' svoje.'

Zapovjednici nisu marili za gubitke među mobiliziranim Rusima, šaljući ih u juriše bez topničke podrške. Prema Anufrijevoj, one koji su to odbili tukli su i prijetili im smaknućem. 'Nisu ih ubijali odmah u bazi, odveli bi ih na polje u donjem rublju i majici. Dali bi im nož ili lopatu — i to je to, zbogom. Nisu se vratili u jedinicu.'

Njezin brat rekao je da su vojnike koji su pokušali pobjeći tijekom juriša ubijali vlastiti minobacači (Bereg nije mogao neovisno potvrditi ovu tvrdnju).

Tijekom borbi na frontu kod Avdiivke, Bikov je slomio stopalo i zadobio rane od šrapnela na prsima, bedru, laktu i listu. 'Noge su mu bile poput cjedila od šrapnela', rekla je Anufrijeva.

U veljači su mu prsti na nogama pocrnjeli od ozeblina, ali ni tada nije bio hospitaliziran. 'U jedinici zapravo nije bilo nikakvog liječenja. Samo su mu mazali mast i previjali ga', kaže njegova sestra, kojoj je pričao o tome.

Zapovjednici traže 5700 dolara da izuzmu vojnike iz borbene misije

Prema tvrdnjama rodbine vojnika, zapovjednici 1. Slavjanske brigade iznuđivali su novac za sve. Anufrijeva je rekla da je zapovjednik njezina brata tražio 'desetine tisuća' rubalja za 'odmor', 200.000 rubalja (oko 2275 dolara) da preskoči borbenu misiju i 500.000 rubalja (gotovo 5700 dolara) da se izuzme iz borbenih misija na nekoliko mjeseci. Za usporedbu, minimalna mjesečna plaća za ruskog vojnika koji se bori u Ukrajini iznosi 210.000 rubalja ili oko 2400 dolara. Zapovjednici su također uzimali značajan dio isplata naknada ranjenim vojnicima.

Bikovu je u bolnici u Donecku dijagnosticirana upala pluća, kao i sepsa, upala bubrega i problemi sa srcem. Liječnici su također predložili amputaciju prstiju da bi spriječili gangrenu. Rekli su njegovoj sestri da bez opsežnog liječenja u dobro opremljenoj bolnici 'neće preživjeti više od godinu dana'.

Anufrijeva žali što nije ranije inzistirala na hospitalizaciji brata, ali Bikov ju je molio da se ne miješa. 'Vojnici su se bojali otvoriti usta', objasnila je. 'Nakon što smo žene ostalih regruta i ja pisale pisma tužiteljstvu i istražnom odboru te podnijele žalbu predsjedniku, nazvao me u histeriji i rekao: 'Zapovjednik me udario tako jako puškom da mi je uho poplavilo. Ne piši više ništa! Ne žali se ni na što — inače će me smaknuti.''

Nitko se ne vraća

Zapovjedno osoblje činilo je sve da se zataškaju informacije o uvjetima u toj jedinici. Vojnici koji su se žalili ili odbijali sudjelovati u borbenim misijama bili su zatvoreni u podrumima, vezani za rukohvate ili zalijepljeni za krevete na kat. Bikov je jednom proveo cijelu noć zalijepljen za krevet bez hrane ili vode. 'Da ih spriječe u stvaranju problema ili da se ne uzrujavaju, bacali bi ih u jame bez hrane i držali ih tamo do tjedan dana. Preživjeli su samo zato što su ih suborci potajno hranili', rekla je Anufrijeva.

Bikov je preživio i završio u bolnici — samo da bi ga dvojica neidentificiranih muškaraca odvela u civilnom automobilu 6. lipnja. Posljednji put je nazvao majku i rekao: 'Došli su po mene — vraćaju me u jedinicu.' Tada je Anufrijeva primila poruku koja je glasila: 'Sestro, prebaci 15.000 rubalja, hitno je!' Odmah je znala da to nije od njezina brata. 'Nikada me nije zvao sestra, uvijek Nanny', objasnila je. 'Pet godina sam starija od njega — ja sam ga odgajala.'

Nitko nije čuo za Bikova od tada, a njegov broj telefona je isključen. Iz brigade su joj je rekli da je njezin brat 'napustio jedinicu bez dozvole', ali ona im ne vjeruje.

Od 252 vojnika iz bataljuna u kojem je služio Bikov, samo su četvorica definitivno živa — ostali mobilizirani vode se kao nestali ili mrtvi. Otprilike 500 rođaka tih vojnika održava kontakt putem WhatsAppa, u jednoj od mnogih takvih grupa na društvenim mrežama.

'Već je šesta grupa otišla u borbeni zadatak otkako mi je brat nestao. I nitko se ne vraća!' tvrdi Anufrijeva.

Larisa Mamaeva, čiji je brat nestao prije dva mjeseca, rekla je da vojnici stopu smrtnosti u toj postrojbi nazivaju 'algoritmom'. 'Nitko tamo ne služi dulje od šest mjeseci: ako izdržite jednu borbenu misiju, nećete izdržati sljedeću', rekla je.