Ovo pitanje postaje sve važnije u svjetlu rastuće suradnje među američkim protivnicima, poput Kine, Rusije, Sjeverne Koreje i Irana, što bi potencijalni sukob moglo proširiti na više frontova.

Mobilizacija vojske: Izazovi i manjkavosti

Današnja vojska SAD-a, temeljena na dobrovoljcima, premala je za dugotrajan sukob čak i uz aktivaciju pričuvnih snaga i Nacionalne garde. Američka vojna doktrina predviđa da bi u velikom sukobu mjesečno bilo do 24.000 žrtava. U simulacijama sukoba s Kinom zbog Tajvana predviđeni gubici u prvim tjednima uključivali su tisuće američkih i savezničkih vojnika, uz velike gubitke zrakoplova i drugih ključnih kapaciteta.

S obzirom na ove scenarije, Barno i Bensahel ističu da bi američka vojska trebala biti proširena za stotine tisuća, a možda i milijune ljudi. Sustav regrutacije (draft), ukinut nakon Vijetnamskog rata, ponovno se spominje kao moguća opcija, no trenutna infrastruktura nije spremna za masovnu mobilizaciju. Nedostaju potrebni logistički kapaciteti i centri za obuku, što bi značajno usporilo pripremu novih vojnika za borbu. Prema nekim procjenama, trebalo bi više od šest mjeseci za mobilizaciju 100.000 njih, a za još veće brojeve bile bi potrebne i do tri godine.

Osporavana logistika: Slabost koja bi mogla presuditi

U svakom budućem sukobu SAD bi se suočio s ogromnim logističkim izazovima. Opskrbni lanci, koji započinju u Americi i protežu se tisućama kilometara do ratnih zona, ranjivi su na kibernetičke napade i fizička ometanja. Veći dio vojnih zaliha i opreme prevozi se komercijalnim željeznicama i transportnim mrežama, a one nisu dizajnirane za zaštitu od neprijateljskih napada.

Osim toga, američka mornarica ima premalo ratnih brodova za zaštitu teretnih brodova i zrakoplova koji bi prevozili vojnu opremu u zone sukoba. Prepoznavši ovaj problem, Pentagon je predložio postavljanje opreme u ključnim regijama i korištenje 3D tehnologije za izradu zamjenskih dijelova na terenu. Ipak, ovi napori neće u potpunosti riješiti problem logistike u sukobima velikih razmjera.

Obrambena industrijska baza na granici kapaciteta

Jedna od ključnih lekcija iz rata u Ukrajini golema je potrošnja streljiva u modernim sukobima. Ukrajina je dnevno trošila do 8000 granata kalibra 155 milimetara, a SAD proizvodi samo 14.000 granata mjesečno. Iako je proizvodnja povećana na 70.000 komada mjesečno, taj proces trajao je tri godine i još uvijek nije dovoljan za velike ratove.

Kapaciteti američke mornarice još su kritičniji. SAD ima samo četiri brodogradilišta za izgradnju i popravak brodova, što znači da bi zamjena potopljenih plovila trajala godinama. Kao potencijalno rješenje predložena je suradnja s južnokorejskim brodogradilištima, no takva bi odluka bila politički kontroverzna.

Uloga Nacionalne garde postaje ključna

Od 2014. godine ministarstvo obrane SAD-a upozorava da američko tlo više nije sigurno od neprijateljskih napada. Hipersonične rakete i balističke prijetnje iz zemalja poput Sjeverne Koreje mogle bi dosegnuti bilo koji dio SAD-a, no najozbiljnija prijetnja dolazi iz kibernetičkog prostora jer neprijatelji već sada mogu ciljati ključnu infrastrukturu, navode Barno i Bensahel.

Uloga Nacionalne garde postaje ključna u ovakvim scenarijima. Osim sudjelovanja u borbama u inozemstvu, ona često odgovara na prirodne katastrofe i druge krizne situacije kod kuće. U slučaju sukoba, predsjednik bi mogao federalizirati njene jedinice, što bi izazvalo sukob između domaćih i inozemnih potreba. Guverneri država vjerojatno bi tražili povratak svojih snaga da bi se nosili s domaćim krizama.

Vremena za pripremu - nema

Barno i Bensahel upozoravaju da SAD nema luksuz čekanja. Rješavanje problema mobilizacije, logistike i obrambene industrijske baze mora odmah početi.

General George Marshall, načelnik stožera američke vojske tijekom Drugoga svjetskog rata, jednom je izjavio: 'Godinama smo imali sve vrijeme i malo novca; sada imamo sav novac, ali nemamo vremena.'