'Traži se udomiteljska obitelj na području Grada Zagreba i bliže okolice za majku (18 g.) i dijete (djevojčica, 2,5 g.). Majka je vrlo dobra učenica srednje škole u Zagrebu i veoma dobro se samostalno brine o svojoj djevojčici. Suradljiva je i stabilna mlada djevojka. Udomiteljska obitelj bi skrbila o djevojčici kad je mama u školi, na praksi i kad ima druge obveze te bi pružila dom, podršku i pomoć mladoj majci. Djevojčica je osjetljivog zdravlja (anemija) te je u ovom razdoblju iz tog razloga nije moguće uključiti u vrtić', trenutno je jedan od tri objavljena anonimna profila na stranicama Dječjeg doma Zagreb za udomljavanje.

Ovaj dječji dom ažurira i objavljuje anonimne profile teže udomive djece. Riječ je o djeci za koju se teže pronalaze udomitelji zbog njihovih karakteristika, bilo da se radi o smetnjama u razvoju, bilo poremećajima u ponašanju.

'Udomiteljstvo je plaćeni oblik skrbi o djetetu koji se provodi u licenciranim udomiteljskim obiteljima, a gdje dijete privremeno boravi, odnosno trebalo bi privremeno boraviti dok njegova primarna obitelj ne bude u stanju preuzeti tu brigu. S druge strane, posvojenje je trajni oblik skrbi o djetetu, a posvojiteljska obitelj također prolazi obradu i nalazi se u Registru posvajatelja te preuzima skrb o djetetu kao trajni oblik i to odnos sa srodničkim učinkom', upućuje na razliku između posvojenja i udomiteljstva ravnateljica zagrebačkog Doma za djecu Jasna Ćurković Kelava.

Objašnjava kako za udomiteljstvo država putem centara za socijalnu skrb plaća smještaj djeteta u toj obitelji, a to trenutno iznosi od 1800 do 2000 kuna mjesečno za potrebe djeteta. Udomitelji na taj iznos kao naknadu za svoj mjesečni rad dobiju između 400 i 500 kuna.

'Potencijalni udomitelji mogu biti članovi obitelji koju čine suprug, supruga i ostali članovi, a nositelj udomiteljstva je obično jedan član te obitelji, suprug ili supruga. Nositelj udomiteljske skrbi može biti i samac. Sve je zakonom propisano. Osobe koje žele biti udomitelji trebaju se javiti centru za socijalnu skrb na području na kojem imaju prebivalište, oni ih obrađuju, provjeravaju ispunjavaju li uvjete za udomitelja, a potom i educiraju kako bi mogli dobiti licencu da se mogu baviti udomiteljstvom', dodaje Ćurković Kelava.

Iako nema uvid, prema određenim informacijama koje posjeduje, u Hrvatskoj je oko 1400 potencijalnih posvajatelja u registru. Pretpostavlja kako je puno više onih koji čekaju dijete za posvojenje nego što je udomitelja koji su raspoloživi za skrb o djetetu.

'Na udomljavanje može ići dijete o kojem njegovi primarni roditelji dijelom skrbe, ali ne mogu to činiti u potpunosti. Istovremeno na posvojenje idu djeca za koju je roditeljima oduzeta roditeljska skrb zbog dotadašnje potpune nebrige o njima. Po nekim informacijama, trenutno je relativno veći broj djece koja su smještena u udomiteljske obitelji nego u ustanove, ali još uvijek je oko 800 djece koja su zbrinuta u ustanovama, a za razvoj djeteta nije baš dobro da takva skrb u ustanovama bude višegodišnja. Puno bi bolje bilo da imaju i iskustvo odrastanja u nekoj kvalitetnoj udomiteljskoj obitelji kako bi se dijete kasnije pripremilo da i samo može zasnovati obitelj, zajednicu u kojoj će se brinuti o svojim članovima obitelji kada ih bude imao', tumači Ćurković Kelava.

Marina Hoblaj, predsjednica Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece – udomitelji za djecu, i sama je posvojiteljica i udomiteljica. Posvojila je šestero djece, a udomila do sada njih desetero.

'Djeca koja se udomljavaju vrlo često dolaze u obitelj s velikim traumama. Nije lako biti udomitelj, ali je izazov i velika nagrada kada vidite da je dijete uspjelo u životu, a vi ste bili dio toga, da ste mu pomogli', govori za tportal Hoblaj, dodajući da je prvo dijete posvojila 1990. godine, a udomila 2010.

Napominje kako svaki udomitelj prije svega treba biti svjestan toga da se brine o tuđem djetetu.

'Volim često reći - prihvati ga kao svoje vlastito dijete, ali budi svjestan da je nekome drugome isto stalo do njega koliko i tebi, bez obzira što se trenutno ne može brinuti o njemu. Ono što je najvažnije - udomljenom djetetu je stalo do svojih bioloških roditelja, bez obzira na to kakvi su oni. Oni s njima kontaktiraju, osim ako nema neke sudske zabrane', opisuje život udomljene djece.

S udomljenom djecom uvijek ostaje u kontaktu iako je razdvajanje težak emotivan trenutak.

'Uglavnom ostajemo u kontaktu s djecom. I sada imamo jednog dječaka koji je izišao iz sustava, ali je ostao kod nas - našao si je posao, no ne možemo ga ostaviti na cesti', objašnjava Hoblaj i dodaje kako smatra da je puno više zainteresiranih za posvojenje nego za udomljavanje djece.

Iako ne raspolaže službenim podacima, pretpostavlja kako je trenutno u Hrvatskoj više od 2000 udomljene djece, a koliko ih se godišnje udomi, ne zna. Iako smo u Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku poslali upit koliko se djece godišnje udomi u Hrvatskoj, do objave članka nismo dobili odgovor.

Hoblaj nam pak u nastavku objašnjava zbog čega su inzistirali na novom zakonu.

Nedostaje udomitelja na području Zagreba

'Udomitelji trebaju dobiti status i sva prava iz radnog odnosa, što do sada nije regulirano. Kao udomitelji ste odgovorni centru za socijalnu skrb, što je svakako dobro i rado bih da nas i češće kontroliraju i dolaze, ali kontaktirate i s biološkim roditeljima', tumači.

Slaže se s njom i ravnateljica Ćurković Kelava te podržava udomiteljstvo kao zanimanje.

'Udomiteljstvo je vrlo zahtjevan angažman. Djeca dolaze u udomiteljske obitelji kao u domove, s puno problema, vrlo često su traumatizirana dotadašnjim načinom života i zahtijevaju velik angažman. Vrednovanje udomiteljstva do sada je bilo nedovoljno. Treba svakako nagraditi i motivirati ljude da se požele baviti tako zahtjevnim pozivom', govori ravnateljica, napominjući kako na području Zagreba nedostaje slobodnih mjesta u udomiteljskim obiteljima, pa im zbog toga djeca predugo ostaju u domu, a ne bi trebala.