Njih dvoje, glavne zvijezde splitskog skupa, govorili su o 'selektivnoj memoriji oboljelih od PTSP-a' te suočavanju s uzrocima bolesti kao ključnoj fazi njezina izlječenja, a u stručnim diskusijama bilo je očito da sudionici upijaju svaku njihovu riječ. S Hrvatskom i njenim iskustvima itekako su dobro upoznati: s dr. Ivanom Urlićem, u svijetu vjerojatno najcjenjenijim našim psihijatrom, napisali su knjigu nazvanu 'Žrtva, osveta i kultura oprosta', koja je doživjela dva izdanja u New Yorku, potom je prevedena na češki, hrvatski, hebrejski i njemački, a upravo se dovršava njeno španjolsko i poljsko izdanje.

PTSP je jednak svugdje

'PTSP je jednak svugdje i zato smo s dr. Urlićem vrlo brzo pronašli zajednički jezik u svakom smislu, uključujući i osobne priče, smisao za humor i sve ostalo', rekao je Berman za tportal u pauzi sjajno organiziranog skupa, čemu su osim Hrvatskog psihijatrijskog društva značajno pridonijeli vrlo aktivni veterani Četvrte brigade. Pokroviteljstvo je preuzela predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

'Hrvatska i izraelska iskustva su, doduše, ponešto različita jer se radilo o drugačijoj vrsti rata, no moja osnovna tema su žrtve: zašto ljudi koji su prošli kroz patnju, istu tu bol rekreiraju i često na patnju tjeraju druge ljude? Kako se to dogodi? Zašto se događa prenošenje među generacijama? Tvrdim da žrtve i oboljeli od PTSP-a često i uporno nastoje zadržati identitet žrtve, drže se pozicije samoobrane, osjećaju da uvijek imaju neprijatelje i u biti se ne brinu za osjećaje drugih ljudi. Pojednostavljeno, ponašaju se kao žrtve zlostavljanja koje na koncu često i same postanu zlostavljači', rekao je Berman za tportal. Ovaj sveučilišni profesor i voditelj katedre na Sveučilištu u Tel Avivu, predavač na nekoliko fakulteta i suosnivač Izraelskog instituta za grupnu terapiju, tvrdi da se oboljeli od PTSP-a ponekad i sami ponašaju dosta agresivno i da to ne žele priznati.

Ljudi se ne žele odreći identiteta oboljelog od PTSP-a

'Postoji i nacionalna žrtva, kolektivna trauma, koja je u Hrvatskoj prisutna jednako kao u Izraelu. Na neki način svi se osjećamo pogođenima i to se potom prenosi na nove generacije, između ostalog i zato što se ljudi jednostavno ne žele odreći identiteta oboljelog od PTSP-a kao nečega što ih primarno obilježava', nastavio je Berman. Pitali smo ga kako, stoga, prekinuti taj začarani krug i krenuti naprijed - i kao individualci i kao društvo.

'Najprije treba proći proces žaljenja i tugovanja, a onda i jasnog priznanja svih boli - uključujući i one koje smo sami eventualno nanijeli drugima. Da, za taj proces potrebno je sudjelovanje obiju strana, no uvijek prije svega treba naglašavati vlastitu odgovornost, to je vrlo zdravo', smatra Berman.

Ključna riječ u procesu izlječenja PTSP-a je odgovornost

U razgovor se potom uključila Miriam Berger, također vrlo cijenjena stručnjakinja svjetskog glasa koja je i sama - doduše ne sasvim svjesno - bila žrtva PTSP-a: kao bebu staru samo tri tjedna u posljednji trenutak Poljaci su je spasili iz židovskog geta u Varšavi.

'Ključna riječ u procesu izlječenja PTSP-a je odgovornost: kako se suočiti s onim što nam je napravljeno i kako svjedočiti, priznati ono što smo mi eventualno napravili drugima. Da, jasno da je žrtvama to puno teže jer su njihova patnja i vlastita iskustva očitiji, njihovi gubici su jasniji i treba proći puno vremena kako bi se spoznalo sve razmjere tragedije. No trebaju proći godine kako bi se došlo do spoznaje da su i agresori na neki način žrtve, jer su izgubili humanitet, svoju ljudskost. Upravo time se intenzivno bavimo u posljednje vrijeme', rekla je Berger.

Bitno je da branitelji ostanu relevantni

Oboje smo upitali za jedan, za hrvatske prilike konkretan savjet - kako pospješiti liječenje i je li baš bilo mudro branitelje i veterane masovno slati u prijevremene mirovine?

'Zbilja ne znam. Jako je bitno da oni ostanu relevantni, da se osjećaju korisno i doprinose društvu, umjesto da ih prate osjećaji beskorisnosti i nemoći. Tko god može to učiniti, tko god se može ponovno integrirati u zajednicu, trebao bi to učiniti - umjesto da ulaže goleme napore kako bi gradio i čuvao identitet žrtve', smatra Berger.

'Ako mogu raditi i nastaviti normalno živjeti, to je svakako bolja opcija. No često sam bio angažiran na grupnim terapijama i očito je da žrtve PTSP-a puno bolje reagiraju u okruženju ljudi sa sličnim problemom, gdje otvoreno mogu povjeriti svoje tajne i traume. Oni se često nikada ne oporave, napredak je spor i vrlo često nikakav', upozorio je Berman, koji je za tportal otkrio i jednu novost u liječenju tog oboljenja:

'U Izraelu smo upravo postigli ogroman napredak korištenjem nekonvencionalnih metoda: otkrili smo da se oporavak ponekad značajno može ubrzati uz pomoć psihoaktivnih tvari, droga poput kanabisa ili MDMA, u kombinaciji sa psihoterapijom. Odnosno, u situacijama kada terapeut u kontroliranim uvjetima razgovara s pacijentom koji ih je uzeo', kazao nam je ovaj stručnjak.

Miriam Berger, pak, upozorila je i na cijeli spektar 'civilnih trauma' nastalih u sredinama koje su prošle rat - posebno kod izbjeglica, članova obitelji žrtava ili civila koji su osobno svjedočili nasilju i razaranju. 'Oni sve više postaju fokus naših istraživanja, još otkako je pokrenuta prva organizacija za pomoć preživjelima Holokausta i članovima njihovih obitelji. Da, upravo civili su ponekad nepravedno zanemareni u raspravama oko PTSP-a', rekla je Berger.

Intenzivno bavljenje prošlim traumama stvara 'zajednicu žrtava'

Naše sugovornike za kraj smo zamolili i za jedan pojednostavljen recept: kako društvo koje je prošlo rat može zaliječiti individualne rane i je li uopće korisno o ratu intenzivno i javno raspravljati desetljećima nakon njega?

'Intenzivno bavljenje prošlim traumama stvara 'zajednicu žrtava' i to nije potpuni, nego samo polovični put do oporavka. Stvarna korist nastaje kada se bol i traume nastoji pretvoriti u osobni rast ili bol nacije pretvoriti u njezin rast. Ben Gurion je jednom sjajno kazao: Uspjeh Izraela najbolja je osveta', objasnila je.

'Važno je gledati u oba smjera, i naprijed i nazad. Ako se ta ravnoteža poremeti, pojedinac i društvo ostaju zaglavljeni - ili previše gledaju u prošlost i zauvijek ostaju u poziciji žrtve, što postaje destruktivno, ili se potpuno odvajaju od prošlih trauma koje se prije ili kasnije vraćaju poput bumeranga. Tugovanje je samo jedan od koraka u procesu liječenja i povezano je sa sjećanjem, što je važna tema upravo ovog kongresa u Splitu. Treba pokušati pronaći balans: sjećati se svega kako biste dalje rasli. Ako se odvojimo od bilo koje od tih strana, i prošlosti i budućnosti, dolazimo u problem.