Kako uopće funkcioniraju sjećanja?

Ranija istraživanja su govorila o tom kako sjećanja na traumatične događaje koriste iste neurone na isti način, čime ih je bilo nemoguće razlikovati. Novo istraživanje znanstvenika s CUMC-a (Columbia University Medical Center) i Sveučilišta McGill analiziralo je neurone morskog puža Aplysia kako bi testirali svoju hipotezu kojom objašnjavaju kako stvari uopće funkcioniraju sa sjećanjima traumatičnih događaja, tj. na koji način sjećanja na takve događaje mogu pokrenuti napad tjeskobe. 

Neuroni stvaraju dugoročna sjećanja osnaživanjem kemijskih veza (mostova) koji se zovu sinapse, a koje ih povezuju. Iskustvo koje naškodi organizmu, poput dodira vrele površine ili nasilja, postane enkodirano kao asocijativno sjećanje kako se veze između neurona osnažuju. 

E sad, sama iskustva nisu potpuno jasna stvar i vrlo su složena. Dodir vrele površine mogao se odviti pri nekom zvuku poput zvona na vratima, ili lavežu psa. Dok su ti zvukovi potpuno nevezani za izvorno događanje (opekotinu), neuroni 'snime' i te podatke za svaki slučaj. 

Ove nesretne poveznice stoga mogu biti pravi okidač za osobe koje boluju od tjeskobe ili PTSP-a. Uzme li se isti primjer, kada čuju zvuk zvona ili lavež psa, osjete stvari koje ih vraćaju na izvorni traumatičan događaj. 

Može li ih se izbrisati?

Upravo novo istraživanje pokazuje kako je moguće ciljano pristupiti traumatičnim sjećanjima, što otvara potencijal o njihovom uređivanju. 

Opet se za testiranje hipoteza iz novog istraživanja poslužilo neuronima morskog puža. Jedan osjetilni neuron je simuliran tako da predstavlja snažno asocijativno sjećanje, drugi je stimuliran tako da inducira slučajno, neasocijativno sjećanje. 

Istraživači su otkrili kako je snaga veza na svakoj sinapsi bila rezultat dvije vrste proteina kinaze (protein kinaze M Apl I i M Apl III). Selektivnim blokiranjem samo jedne od ovih kinaza je onemogućilo određeno iskustvo da se 'primi' na neuron, virtualno brišući to sjećanje iz postojanja. 

Puževi nisu slični ljudima? Pa, sličniji su nego se da pomisliti, u smislu da kralješnjaci također imaju slične verzije ovih kinaza koje sudjeluju stvaranju sjećanja. Nije šala, sugerira se kako naši mozgovi rade na vrlo slične načine. 

Kao i uvijek, još istraživanja

Potencijal kojim bi se olakšao život milijunima koji boluju od tjeskobe i/ili PTSP-a je nevjerojatan, no dok stvar dođe do ljudskih istraživanja potrebno je sve testirati još mnogo, mnogo puta. To je posebno potrebno jer ovo novo istraživanje otkriva stvari koje su do sada bile otpisane. 

Zapravo, novo istraživanje otvorilo je vrata za koja se ranije mislilo da uopće nemaju ključ.

Jednog dana će vjerojatno biti moguće uzeti pilulu nakon nekog traumatičnog događaja kako bi se uklonili okidači. Primjerice, opljačkana osoba bi se mogla sjetiti izgleda napadača, dok bi uredno zaboravila na sve neasocijativne stvari poput nevezanih zvukova u to doba. Do toga će proći još neko vrijeme i brojna istraživanja - posebno s farmaceutske strane, no sve djeluje obećavajuće. 

Sve i da se terapeutski aspekt potpuno ignorira, ovo otkriće svakako predstavlja novi komad slagalice koju ljudska vrsta pokušava složiti u razumijevanju na koji način funkcioniraju naši mozgovi.