Naime, HE Dubrovnik u Platu u potpunosti radi na vodama Trebišnjice koje su prirodno pripadale najvećim dijelom Neretvi, a od 1965. su zaustavljene branama Grančarevo kod Bileće i Gorica kod Trebinja i umjesto prirodnim tokom Trebišnjice prema sjeverozapadu, skrenute tunelom dugim 16,5 km prema spomenutoj hidroelektrani na jugu. Kapacitet toga tunela je 90 m3/s.

Trebišnjica, koja kupi većinu voda krških polja istočne Hercegovine, u Gorici je imala prosječan protok 93,5 m3/s. Prirodno, dobrim dijelom je ta voda odlazila je Neretvu, izravno preko Popova polja, gdje je ponirala pa se pojavljivala na desetak izvora po obodu doline Neretve od Doljana do Badžule, ili posredno preko obližnjeg Hutova blata, u koje vodi četverostruko najveći popovski ponor Doljašnica, kapaciteta najmanje 45 m3/s. Izuzetak koji nije odlazio u Neretvu je nekoliko desetaka m3/s vode za Omblu, koji je ponirao na području Trebinja i početnog dijela Popova polja, i koji je ponirao u završnom dijelu Popova polja i odlazio u Jadransko more, gdje se pojavljivao u sustavu od najmanje 40 vrulja između Slanog i Malostonskog zaljeva.

Krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća, Trebišnjica je u potpunosti betonirana i pretvorena u kanal, na čijem je završetku izgrađena HE Čapljina. HE Čapljina radi malo i loše i Neretva od nje nema mnogo koristi u pogledu količine voda. Naime, kod velikih voda, kad bi trebala raditi najbolje, HE Čapljina se nalazi pod pritiskom voda iz Neretve, dakle iz suprotnog smjera. To su već znali i stručnjaci Austro-Ugarske s početka 20. stoljeća i odustali od sličnog projekta. Pored toga, ona je tzv. reverzibilna hidroelektrana, koja ne pušta odmah u ekološki sustav svoju vodu, jer je naknado vraća u Popovo polje i ponovo je koristi. Još i to: taj njezin kompenzacijski bazen nalazi se u močvari Parka prirode Hutovo blato i razorno djeluje na prirodni okoliš.

Stoga je podzemlju Popova polja uskraćeno oko četiri milijarde kubičnih metara vode (Milanović, 2006) koja bi većinom stizala u Donju Neretvu. Pored toga, Neretvi su uskraćene vode njezina gornjeg toga i pritoka na kojima postoje brojne centrale. Niša manje Neretvi ne nedostaje pronos mulja koji je držao razinu doline Neretve u odnosu na more, a pojačan je utjecaj na produbljivanje korita Neretve.

Nova faza HE Dubrovnika, ili HE Dubrovnik II, dodatno će oduzeti izravno Neretvi desetak m3/s vode koja je pripadala Bunici, kratkoj pritoci Neretve, tako što će Biograd u Nevesinjskom polju, ponor s najvećom zabilježenom brzinom podzemnog tečenja na svijetu (36 cm/s), ostati bez vode rijeke Zalomke, koju će preusmjeriti u Dabarsko polje i preko Trebinja za HE Dubrovnik. Također, s već oduzetim i planiranim oduzimanjem voda Dabarskog polja i dijela Fatničkog polja koja je pripadala Bregavi, i njezinu preusmjeravanju prema HE Dubrovnik, Neretvi će u tom gornjem dijelu biti izravno oduzeto oko 15 m3/s, što je gotovo cijela Bregava.

U studiji prevođenja tih voda iz 1967. kaže se da te vode ionako ne trebaju Neretvi, i suglasnost oko toga potpisali su svi dužnosnici SR Hrvatske od kojih se to tražilo. HE Dubrovnik II trebao se graditi nekoliko godina nakon HE Dubrovnika I, ali je to spriječio razvoj događaja 1971. Naime, Hrvatska je, nošena idejama Maspoka, tražila da se izgrade dvije odvojene republičke tvrtke za upravljanje HE Dubrovnikom, zbog čega su se partneri razišli, a BiH izgradila HE Čapljina, koja se također s HE Dubrovnik bori za vodu i opstanak. Tako, ne samo HE Čapljina nego i cijela Donja Neretva, potpuno ovise od HE Dubrovnik, tim više što bi novi tunel Trebinje - Plat imao kapacitet od 120 m3/s, što je znatno više od onoga prvoga.

I dok cijeli Hidrosistem na Trebišnjici na području BiH još nekako i može funkcionirati u suglasju s Donjom Neretvom, HE Dubrovnik ne može nikako, jer se njih dvoje isključuju: ili će voda ići Neretvi ili HE Dubrovniku. Zato su ključevi za Donju Neretvu gotovo u potpunosti u rukama hrvatske Vlade. I to hrvatska Vlada treba priznati svojim građanima.