Šterc, koji je od listopada 1995. do kraja 1999. bio pomoćnik ministra obnove i razvoja i najviše rangiran dužnosnik hrvatske vlade za provedbu povratka izbjeglica, treći je dan svjedočenja bio suočen s tezom kako je Hrvatska željela onemogućiti ili barem jako otežati povratak Srba u područja oslobođena u Bljesku i Oluji.

Tužiteljica je tu tvrdnju nastojala potkrijepiti nizom transkripata sa sastanaka najviših hrvatskih političkih dužnosnika s tadašnjim predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom na čelu, te pozivanjem na zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju imovinom na oslobođenim područjima i zakon o davanju u najam ili prodaji stanova na oslobođenim područjima.

Tužiteljica je iz transkripata izvlačila zaključak kako je hrvatski državni vrh Hrvatima namjeravao kolonizirati područja na kojima su prije većinu imali Srbi osiguranjem raznih poticaja, među ostalim i dodjelom imovine koju su Srbi ostavili za sobom. Što se kuća tiče, Srbe je trebalo 'potkupiti' da ih prodaju, a stanarsko pravo gubili su po zakonu ako se 90 dana ne bi pojavili u stanu u kojem su prije živjeli, zaključci su koje je Gustafson izvukla iz priloženih transkripata.

No Šterc je ustvrdio kako ne zna ni za jedan od tih sastanaka i da su njegova iskustva s terena upravo suprotna. 'Ti ljudi (s transkripata) mogu govoriti što hoće', kazao je Šterc, dodavši kako njemu nijedan hrvatski dužnosnik nije dao ni naznaku da bi trebalo otežavati povratak Srba.

'Ja sam u Podunavlju bio svaki tjedan i s vodstvom UNTAES-a, s (generalom Jacques-Paulom) Kleinom na čelu, čak se dogovarao da Srbi koji su zaposjeli kuće hrvatskih prognanika u njima i ostanu dok se proces povratka svih u svoje kuće ne počne ostvarivati', istaknuo je Šterc. Iznio je opasku kako mu se 'sve ovo čini kao da se mala djeca igraju rata'.

Nakon toga je Gotovinin branitelj Luka Mišetić prigovorio zbog postavljanja pitanja o stvarima kojima svjedok nije osobno nazočio (pravilo Haaškog suda 90 H) i podsjetio kako je stručni svjedok za pitanja koja se tiču hrvatskog državnog vrha bila Vesna Škare-Ožbolt, koja je na većinu njih i odgovorila.

Nakon Gustafson Mišetić je pitao svjedoka bi li on, s obzirom na svoj tadašnji položaj u hrvatskoj vladi, znao za izvršni plan hrvatske kolonizacije područja s negdašnjom srpskom većinom, da je takav plan postojao.

'Vjerujem da bi me o tome izvijestili', odgovorio je Šterc, napomenuvši kako nije bilo moguće da je u vladi postojala struja koja bi vodila takvu politiku mimo njegova ministarstva.

Budući da je tijekom protuispitivanja tužiteljica Gustafson ustrajala u tvrdnji kako je rok od 90 dana nakon kojeg bi osoba gubila stanarsko pravo ako se ne bi pojavila u stanu, Mišetić je Šterca upitao je li mu poznato kakav je zakon ta pitanja regulirao prije 1995. i pred sudskim vijećem iznio podatak iz prethodnog zakona, iz doba SR Hrvatske, po kojem se stanarsko pravo gubilo ako nositelj u stanu ne bi boravio šest mjeseci.

Nakon Mišetića Štercu je nekoliko pitanja postavio i član sudskog vijeća Uldis Kinis, kojeg je zanimalo što je pravno, u teoriji i praksi, značilo 'privremeno preuzimanje' imovine.

Šterc je odgovorio kako je to značilo da Hrvatska nije postajala vlasnikom te imovine, već da njome upravlja i štiti je, naglasivši kako se u praksi pokazalo kako iz toga proizlaze dva vrlo važna prava.
Jedno je bilo pravo na obnovu, neovisno o tome tko je razrušio kuću, jer je obvezu obnavljanja preuzela hrvatska država, a drugo je bilo pravo na naknadu za privremeno preuzete objekte, koja se određivala tako kao da je objekt neoštećen i potpuno funkcionalan, bez obzira na njegovo stvarno stanje.

Stjepan Šterc je nakon trodnevna davanja iskaza završio svjedočenje na suđenju trojici hrvatskih generala, koje se nastavlja u utorak izvođenjem novog svjedoka obrane.