Većinu stanovništva Hrvatske čini mnogobrojna, ali civilizacijski zaostala vrsta humanoida koji na sportske terene dolaze pješice ili drndajući se na biciklima, često u grupicama. Prije i nakon sportskih aktivnosti šale se i razgovaraju, pobjednički nagon im je zakržljao i općenito se ne bave sportom kako bi požnjeli slavu i novac, nego besplatno i bez ikakvog opravdanja troše travu, zrak, svlačionice i tuševe. Njima se hrabro suprotstavlja brojčano mali, ali napredan soj koji je ovladao građevinskom tehnikom, koji shvaća da je prava bit sporta pobjeda, slava nacionalnog identiteta, te da se na njemu može dobro zaraditi i potaknuti razvoj cijele zemlje. Ti probitačni i praktični ljudi, često financijska i politička elita s velikim društvenim utjecajem, odlučili su preporoditi rekreativce i donijeti im toliko željen nacionalni nogometni kamp na mjestu na kojem je bio njihov sportsko-rekreacijski štakornjak. I baš toga dana kada je predstavnik elite došao pred kamerama svečano objaviti spasonosnu viziju za Svetice, horda nezahvalnika s trošnim reketima i iznošenim tenisicama, debeljuškasti starčići, prištave školarke i besperspektivni sportski luzeri, napali su našeg odličnika, šampiona i sportskog poduzetnika. Tako, u nekoj montipajtonovskoj sarkastičnoj poetici, izgleda sraz našeg rekreativnog i profesionalnog sporta.

Postoje barem četiri razloga zbog kojih je Nacionalni nogometni kamp na Sveticama s onu stranu pravde i zdravog razuma. Iz njih pak proizlazi da njegovi zagovornici ne poznaju grad i lokaciju na kojoj se predlaže projekt, niti mare za zemlju u čije ime se nogometni kamp gradi te naposljetku imaju posve deformiranu sliku sporta i njegove društvene uloge.

U obranu rekreativaca

Prvi argument protiv kampa je svakako onaj u obranu rekreativnog sporta. I tu je teško bilo što dodati svim onim znanstvenicima, liječnicima i sociolozima koji apeliraju na podršku rekreativnom sportu kao potencijalno najboljem načinu prevencije bolesti, sredstvu društvene kohezije i socijalne razmjene te široko dostupnom izvoru kvalitete života. Stručnjaci za sport i sportsku arhitekturu više od 20 godina na brojnim negativnim primjerima izgradnje preskupih i neodrživih sportskih objekata dokazuju da sportsku infrastrukturu treba održivo planirati, da je rekreativni sport deficitan sportskom infrastrukturom iako za nju često nisu potrebna velika sredstva, da je upravo rekreativni i amaterski sport ekonomska baza koja može održavati vlastitu sportsku infrastrukturu te da je i sam vrhunski sport u svakom smislu neodrživ bez te baze. Teško je išta dodati svim onim nevjerojatno jednostavnim i pametnim rješenjima koja možemo vidjeti u zemljama europskog sjevera u kojima je sportska infrastruktura svakom građaninu takoreći ustavno zajamčena, ali zato nije slučajno da je tamo rekreativni sport važniji od profesionalnog. Teško je jednu takvu, u osnovi bogohulnu ideju, objasniti jednoj pobjedničkoj sportskoj naciji poput naše.

308128,307429,308295,302436
Šeprtlje sa špahtlom

Drugi razlog protiv kampa je to što prijedlog zapravo dolazi od ljudi koji su se u posljednjih dvadesetak godina dokazali kao potpune neznalice, šeprtlje i štetočine kada se radi o izgradnji sportske infrastrukture. Dvije dične grupacije developera i poslovnih partnera ove sportsko-graditeljske avanture su Grad Zagreb i Hrvatski nogometni savez. Zagreb je grad koji se u 15 godina jedva može pohvaliti uspješnim projektom sportske gradnje. Katastrofalno projektiran bazen na Utrinama, pa onaj nedovršeni na tim istim Sveticama (dobro projektiran doduše, ali katastrofalno dimenzioniran i programiran te zapravo prometno izoliran), pa rukometna Arena koja je imala velikih problema oko održavanja, ali je onda problem zažbukan tako da radi opstanka tog objekta trpi i propada druga infrastruktura, umjesto da se na početku već razmišljalo o mjerilu i fleksibilnosti korištenja ili treba li uopće graditi. Konačno, tu je i veliki maksimirski propuh kojemu su na slavu Dinama, Zagreba i Hrvatske kumovali mnogi odličnici hrvatske političko-sportsko kamarile, a koji do danas stoji nedovršen i na rubu FIFA-ine funkcionalnosti. Hrvatski nogometni savez, drugi veliki partner na Sveticama, također je baštinik maksimirskog stadiona. Točnije, baštinik je i nastavljač logike koja stoji iza stadiona, jer je to logika hrvatskog nogometa uopće, u kojem vladaju sportski profiteri i špekulanti, a ne uspješni i odgovorni graditelji. Drugim riječima, posao izgradnje kampa nalazi se u rukama ljudi koji ga neće dobro napraviti. Dapače, nesumnjivo će već u prvoj fazi projekta napraviti školske greške poput neobazrive komunikacije s građanima ili nestručnog koncipiranja projekta. To se već događa, a pritom se ponovo radi o gradskim resursima.

Zagreb? Centar? Pravo?

Treći je razlog posvemašnja centralizacija Hrvatske na kojoj se ovom lokacijom Nacionalnog nogometnog kampa uspješno ustrajava. Zar naša nevjerojatno lijepa zemlja nema boljih mjesta za ovu namjenu? Nije li kamp prilika da se investicije i razvoj donesu drugim krajevima Hrvatske? Pritom još uvijek nismo čuli da su planeri i vizionari koji stoje iza projekta objasnili nekoliko očitih problema. Recimo: tko još gradi nogometni kamp u centru grada? Nije li izolacija jedna od primarnih karakteristika kampa? Kako će se naći investitori koji će ekonomsku logiku ulaganja htjeti opravdati prirodnom i ambijentalnom ekskluzivnošću lokacije kako bi kamp mogao raditi i zaraditi cijele godine? Da bi bili funkcionalni i ekonomski održivi, kampovi obično podrazumijevaju niz popratnih sadržaja – gdje će se oni smjestiti?

Na kraju treba spomenuti namjenu zemljišta na kojem se veliki sportski kompleks nalazi. Nekada davno na tome mjestu nije bio grad nego prirodni krajolik s Maksimirskom šumom. Početak gradnje sportskih sadržaja omogućio je velikodušan poklon kojim se Crkva odrekla svojih posjeda uz uvjet da se na tom zemljištu imaju graditi isključivo javni sportski sadržaji. Nakon 2. svjetskog rata, kada ostatak crkvene zemlje na Sveticama silom zakona također postaje gradski, ali ponovo uz legitimaciju da Narodni odbor Zagreba zemlju oduzima od crkvenih veleposjednika kako bi je dao narodu na korištenje, u poluimproviziranoj maniri nastaju sportski sadržaji. Svetice svoj konačni oblik dobivaju uređenjem uoči studentske Univerzijade 1987. godine. Uglavnom, kada ovih dana rekreativci i građani prosvjeduju protiv odluke da se gradi nacionalni nogometni kamp pa kažu da se radi o uzurpaciji javnog prostora, onda su oni dvostruko u pravu. Jer ne radi se samo o prostoru na koji smo navikli kao na mjesto sporta i rekreacije, niti o tome čija je to urbana memorija. Ma, prostora za sport tamo ne bi ni bilo da se gradski oci kojima je zemlja poklonjena te neki drugi gradski oci koji su ostatak zemlje uzeli nakon 1945. nisu legitimirali javnom sportskom namjenom. To zapravo znači da graditelji nogometnog kampa žele razvrgnuti pisane i nepisane ugovore i prekrižiti dobre namjere koje su se taložile u posljednjih dva stoljeća povijesti ovog prostora. Nova namjena, čak i ako deklarativno bude javna, bit će čista perverzija od najrazličitijih protokola i socijalnih ekskluzija.

Ne dao nam Bog još jedan referendum, ali čini se da bi se oko ovih kontraargumenata mogao ujediniti priličan broj sportskih amatera, rekreativaca i entuzijasta, ukratko sportskih marginalaca kojima se ponovo prodaje rog za svijeću i predlaže lokacija na nekoj novoj urbanoj margini.