Dođe čovjeku pomalo žao tog Duška Mucala. Jest da je dobio intendanturu u splitskom kazalištu, no otkad je objavljena vijest o njegovom postavljanju na to mjesto, napadi na njega ne prestaju. Kao da se u jednom

času društvo probudilo iz uobičajenog drijemeža i nasrnulo svom snagom argumenata – kojih u njegovom slučaju ne nedostaje – i 'argumenata' protiv njegove stručnosti i njega samoga. Doduše, on tu lavinu negativnih napisa tumači vjerojatno kao znak popularnosti, jala gubitnika, uvrijeđenosti kulturne elite i slično. Primjerice, ne spočitavaju mu samo da je nepismen i nestručan, nego i da je loš pjevač?! Mucalo tako gotovo ispada žrtvenim jarcem. Bi li dobar pjevač, recimo Toni Cetinski, bio zaista i bolji intendant? Jest da je odluka skandalozna, ali nije stvar samo u odluci gradonačelnika odnosno gradskog vijeća.

Zašto ovo obrušavanje na Mucala, a da se ništa slično nije dogodilo s bivšim premijerom Ivom Sanaderom kada je nedavno izbila afera Hypo Adria - zbilja, što je bilo s njegovom upletenošću u tu korupcionašku aferu? - ili kakvom drugom krupnom zvjerkom? Upravo obrnuto, u slučaju Damira Polančeca novinari će otići njegovoj mami koja će, a što bi drugo, govoriti kako je njezin sin tako dobar da ne bi ni mrava zgazio… Stvarno, je li možda Mucalova funkcija problem? Nije previsoka, pa ga se može napadati bez opasnosti da će uzvratiti udarac, ni preniska, kad bi napad bio besmislen, budući da ne bi imao političku težinu? Mora se priznati da se u ovom slučaju baš zgodno isprepliću kultura i politika, a k tome je apsurd Mucalovog postavljanja toliki da ga je nemoguće ignorirati.

U pravu su svi oni koji tvrde kako je očito da splitsko kazalište ne propada s dolaskom Mucala, već se radi o procesu koji traje već godinama, ako ne i desetljećima. U pravu su i oni koji pišu kako je ovo primjer korupcije u kulturi. Na koncu, zašto bi kultura bila izuzetak od korupcije, kad to nije ni politika, ni privreda, ni školstvo, ni zdravstvo, ni sport, niti bilo koji drugi segment društva. No ovakvi 'nekulturni' ispadi i upadi kao da su uvredljiviji, jer, zaboga, ipak se radi o kulturi… Da, ali ne na Marsu, nego u Hrvatskoj.

Sjećate li se one parole od prije deset godina: 'Svi smo mi Mirko Norac'? Bilo je u tome neke istine. I Mirko Norac također nije živio na Marsu, nego u Hrvatskoj, u Sinju. Živio je okružen atmosferom u kojoj, vjerovao je, ratni zločin nije bio zločin. I nije bio jedini koji je u to povjerovao. Po istom principu, svi smo mi Mucalo. Zašto? Zato što je novoustoličeni intendant iznikao iz ovog tla, a njegovo je imenovanje posljedica sustava vrijednosti i kriterija koje, bogme, nisu utemeljili Marsijanci nego smo im sami dopustili da zavladaju našim životima. Danas su zabava i bogaćenje osnovne vrijednosti 'stupova društva'.

Ali ovo društvo više nije totalitarno, nego su uspostavljene sve demokratske institucije. Ako ipak nema potrebe i hrabrosti da se tim vrijednostima suprotstavi – čemu zgražanje nad nekakvim Mucalom? Ako je istina da narod ima vladara kakvog zaslužuje, onda to vrijedi i za intendanta. Samo nam se svima vraća pasivnost, i to s kamatama. Mucalo je logična posljedica sistema u kojem vozač preko noći postaje milijunaš, portir postaje biznismen, prodavač na placu vlasnik lanca hotela itd… Klijentelizam, partijska podobnost i korupcionaštvo ne pogoduju profesionalnosti, odgovornosti i radu. Oni koji su to pokušali, brzo su izgurani. Nije da u Hrvatskoj nema ljudi koji mogu i žele živjeti i raditi prema drugačijim načelima, ali oni ne predstavljaju normu i svaki njihov poduhvat je borba s vjetrenjačama.

Kulturna javnost u slučaju Mucalo nije ni podbacila ni kapitulirala, nego se ponašala normalno, najnormalnije za sredinu u kojoj kultura kapitulacije pred politikom predstavlja normu. Neki sad zazivaju ministra kulture i druge političare u Vladi da Mucalu stanu na kraj. Sve i da želi lupiti šakom o stol, sam ministar to ne može učiniti, jednako kao što ni ministar pravosuđa sam ne može stati na kraj korupciji i skandalima u pravosuđu. Ne bi uopće trebalo zazivati upomoć bilo koji politički autoritet. Naime, od takvih se ljudi kod nas još uvijek ne može očekivati da će u ovom ili bilo kojem sličnom slučaju, umjesto svog osobnog ili partijskog, zastupati opći interes. Dok šutimo o stvarima važnim za preživljavanje, a dižemo buku samo kad nema osobnog rizika, svi mi ostajemo Mucalo – loši pjevači, pijuni u rukama političara.