Temeljni dohodak je mjera namijenjena raspodjeli bogatstva koje je svuda oko nas. Svugdje oko nas evidentno je da postoji obilje dobara, proizvoda i usluga, međutim, produbljuje se jaz između onih koji fizički rade na stvaranju vrijednosti i bogatstva te onih koji su vlasnici tih bogatstava. Na vrhu su poduzetnici i velike korporacije, odnosno oni koji drže kapital i sredstva proizvodnje, i sve se bogatstvo akumulira i gomila na njihovoj strani. To zorno pokazuje video 'Wealth Inequality in America'.

Evidentan je trend smanjenja plaća i nestanak radnih mjesta. Nema balansa u sustavu rada. Radnici nemaju pristup poslu, jer se danas za neka radna mjesta natječe tisuću ljudi. Očito je da se ta situacija iskorištava ako etička razina nekih poslodavaca nije na određenoj visini. Temeljni dohodak omogućuje veću mogućnost izbora, on predstavlja korekciju koja omogućuje radniku bolju pregovaračku poziciju. Ako jedno radno mjesto izgubi na atraktivnosti, poduzetnik će taj posao morati sam odraditi, automatizirati ga ili bolje platiti. Dakle, dajemo veću moć zaposlenicima i nezaposlenima nego što je oni imaju sada.

Švicarska inicijativa nije izravno povezana s našom europskom građanskom inicijativom za temeljni dohodak zato što Švicarska nije dio Europske unije. Ono što su Švicarci napravili jest da su prikupili 126.000 potrebnih potpisa za svoj nacionalni referendum koji će biti raspisan za nekoliko godina, u skladu s njihovim zakonom. Naša europska građanska inicijativa ne traži izravno raspisivanje referenduma na razini Europe niti na razini Hrvatske jer takvo što nije zakonski moguće. Europska unija nema takvu nadležnost nad zemljama članicama. Ono što naša europska građanska inicijativa traži od Europske komisije jest da ona koordinira, pomaže i usmjerava zemlje članice na putu od istraživanja do uvođenja temeljnog dohotka.

Kako će temeljni dohodak pozitivno utjecati na stabilnost ekonomije?

Sadašnja situacija utječe na makroekonomiju tako što postupno sasvim nestaje srednja klasa. Čemu nam prividno dobro plaćena radna mjesta ako zaposlenici nemaju kupovnu moć da si osiguraju barem dio onoga što su mogli prije nekoliko desetljeća? Čemu proizvodnja svih tih dobara koje nema tko kupiti ili ih može kupiti samo mali, bogati, sloj ljudi?

S temeljnim dohotkom novac za egzistencijalni minimum dobivaju i najsiromašniji slojevi. Netočno je da siromašnima nije vjerovati kada su u pitanju odluke o tome na što potrošiti novac, jer su brojne studije i pilot-programi na terenu s najsiromašnijim građanima u raznima zemljama svijeta pokazali da siromašni itekako dobro znaju što treba platiti. Kad imate dovoljno novca samo za egzistencijalni minimum, trošite na osnovne životne potrepštine poput hrane, pića, odjeće, režija, i to su uglavnom proizvodi koji se kupuju lokalno od domaćih proizvođača. To znači da primatelji temeljnog dohotka troše temeljni dohodak u domaćem gospodarskom sustavu, financirajući tako domaće i lokalno gospodarstvo i puneći hrvatski proračun kroz PDV na te proizvode. Jer ekonomija može samo rasti, ako postoji veća kupovna moć u svim, pa tako i u najsiromašnijem sloju. Primjerice, luksuzna roba kao što su skupi mobiteli, računala, automobili, za njih ćete uvijek morati raditi jer njihovu cijenu temeljni dohodak neće moći pokriti.

Za siromašne i nezaposlene, odnosno nebogate građane u Hrvatskoj, koja je razlika između temeljnog dohotka i socijalne pomoći? Nije li pravednije povećati pomoć siromašnima, nego jednako davati i siromašnima i bogatima?

Vrlo jednostavno. Socijalna pomoć trenutno ne funkcionira. Jednom kada osoba dobije socijalnu pomoć, gubi je kada se zaposli. Ali poslovi su danas toliko nesigurni kao i ta socijalna pomoć. Ovakva kakva je danas, demotivira ljude da pronađu posao, jer je mala razlika između iznosa socijalne pomoći i minimalaca te loše plaćenih poslova, koji se često jedini nude na tržištu rada.

Suprotno tome, temeljni dohodak motivira, jer je bezuvjetan, a onaj tko želi više, može i smije raditi. Još jedan argument u prilog ovog sustava jest i veliki broj uvjeta i kontrola koje se postavljaju u sustavu socijalne pomoći. Nije li jeftinije, učinkovitije i bolje svima dati jednako, nego uspostavljati tako veliki sustav? Socijalna služba ima listu uvjeta koje morate ispuniti da biste dobili socijalnu pomoć, a zapravo je tu da isključi ljude iz sustava, pa on kao da je postao sam sebi svrha. Zato je jeftinije održavati sustav koji i siromašnima i bogatima isplaćuje jednak temeljni dohodak, nego provjeravati tko koliko ima i zarađuje. Temeljni dohodak ionako nije dizajniran za bogate.

Koji su načini financiranja temeljnog dohotka kao rashoda državnog budžeta? Može li proračun biti stabilan u uvjetima tolikih rashoda gdje bi svi građani Hrvatske dobivali tisuću ili više kuna svaki mjesec?

Sa sadašnjim državnim troškovima i pristupom mi ne možemo financirati temeljni dohodak. To je očito. I mi nismo skupina sanjara i naivaca koji ne znaju pomnožiti dva broja. Nitko nije rekao da je jednostavno uvesti temeljni dohodak i nijedna stvar vrijedna borbe nikad nije bila jednostavna.

Kada kažemo da će se financirati iz proračuna, mislimo da treba napraviti temeljite reforme svih davanja i troškova, svih sustava socijalne sigurnosti. Istaknuti europski autori predlažu da ih objedinimo i tako pojeftinimo njegovo upravljanje. To nije posao od nekoliko godina, nego mnogo duži. Druge zemlje radile su na analizama javne potrošnje godinama, a mi sada samo možemo gledati kako su oni to napravili. Posao u Hrvatskoj tek treba napraviti, a mi samo za sebe moramo izračunati koliko novca imamo i koliko nam još fali, te sami moramo naći načine da stvorimo nove vrijednosti iz kojih ćemo moći crpiti novac za temeljni dohodak. Nas koji se zalažemo za temeljni dohodak ne obeshrabruje toliko nedostatak novca u proračunu i golemi državni dug, koliko nas u ovom trenutku rastužuje nedostatak političke volje, apatija građana i nedostatak nade. No, ništa od toga nas neće zaustaviti.

Modeli za financiranje temeljnog dohotka različiti su, nisu svi primjenjivi na sve države i sve situacije, i u samom pokretu temeljnog dohotka razlikuju se mišljenja od autora do autora. Može se recimo napraviti reforma sustava socijalne sigurnosti, uvesti nove poreze koji ne moraju nužno zahvaćati građane, naprimjer porez na financijske transakcije (Financial Transaction Tax) porez na razmjenu valuta (Tobin tax), porez na zemljište (Land Value Tax), porez na nekretnine, ima ih još. Centralni dio je reforma državne potrošnje. Sve kada biste stavili na jedno mjesto, nitko odjednom ne može reći koliko je to novaca. Zato postoji ova inicijativa da se politika i stručnjaci zainteresiraju za temu, naprave opsežne analize i model kako da se to napravi.