Tisuće djece u istočnoj Africi boluju od takozvanog sindroma klimanja. O ovoj bolesti malo se zna, a lijek još nije pronađen. Reporter Al Jazeere Malcolm Webb posjetio je centar u Ugandi, gdje stručnjaci pomažu oboljeloj djeci. Priču prenosi Al Jazeera Balkans
Walter Ocora više ne može govoriti i gotovo ništa ne jede. Ima 12 godina, ali njegovo tijelo i mozak prestali su se razvijati. On boluje od sindroma klimanja, zabilježenog samo u određenim dijelovima istočne Afrike. Lijeka nema, a bolest je smrtonosna, prenosi AJB
I Walterova sestra Grace je bolesna. Najčešće nema snage niti za ustati i izaći iz kolibe. Njihovi roditelji su očajni.
'Teško je brinuti se o djeci. Za majku je ovo nepodnošljivo. Nadam se bilo kakvoj pomoći, od bilo koga. Osjećam se bespomoćnom. Znam da će moja djeca na kraju umrijeti', kaže majka Lucy Acaa.
Samo nekoliko kilometara dalje prizor je potpuno drugačiji. I tamo su djeca oboljela od sindroma klimanja, ali ona, već godinu dana, svakodnevno odlaze u jedan specijalizirani centar i zdravstveno stanje im se znatno poboljšalo. U centru stječu osnovno obrazovanje, dobivaju kvalitetne obroke i uče o higijeni.
Zbunjeni specijalisti
'Djeca koja ranije nisu mogla govoriti sada govore. Ona koja se nisu mogla ni igrati sada trče i skaču. Na njihovim licima nije bilo osmijeha. Sada se smiju i šale', kaže nastavnica Oryang Lilian.
Ipak, djeca nisu potpuno izliječena. Sindrom klimanja tako je nazvan zato što žrtve dobivaju napade koji počinju klimanjem glave. I djeca u centru ih dobivaju, ali mnogo rjeđe. A liječnici obučavaju osoblje kako da reagiraju kada se dogode.
Lijekovi za epilepsiju djelomično pomažu, kao i vitaminski dodaci prehrani. Ipak, sami lijekovi imaju ograničen efekt. Cijeli program svakodnevnih aktivnosti u centru je ključan. Pokrenula su ga dvojica američkih liječnika, koji vode humanitarnu organizaciju za žrtve ove bolesti.
'Sindrom klimanja zbunjuje specijaliste za zarazne bolesti. Ne znaju što ga izaziva i za njega nema lijeka. Ali stanje ove djece mnogo je bolje nego ranije. Relativno su zdrava i sretna, a čini se kako je za to najviše zaslužna činjenica da dobivaju ono što je potrebno svoj djeci: kvalitetnu ishranu, fizičku vježbu, odgovarajuće obrazovanje i osnovnu higijenu. A to nagovještava da sindrom klimanja odnosi toliko života u ovom području zbog ekstremnog siromaštva, između ostalog', javlja Malcolm Webb iz okruga Gulu.
Walter Ocora, s početka priče, živi daleko od centra, a nema snage pješačiti do njega.
I vlada je pokrenula program pomoći oboljeloj djeci, ali s mnogo manje uspjeha. Većina djece i dalje će patiti i na kraju - umrijeti.
