Premda ima više 'crnog zlata' od Saudijske Arabije i Rusije, Venezuela ne ulazi ni u prvih 10 proizvođača. Chavez je to želio promijeniti. Tijekom lanjske kampanje najavljivao je novo povećanje produkcije, duplanje izvoza u Aziju i smanjivanje izvozne ovisnosti o omraženom mu SAD-u, kojem je lupao kontru gdje god i s kim god je na svijetu stigao, ali je ipak u tu zemlju izvozio 65 posto najtraženijeg venecuelanskog proizvoda.

U svrhu daljnje emancipacije od američkog tržišta, Chavez je planirao naftovod kroz Kolumbiju do Tihog oceana kako bi smanjio troškove transporta do Kine i drugih azijskih zemalja.

No drukčiju politiku zastupa favorit potisnute desnice i krupnog kapitala, Henrique Capriles. Mladi pravnik ekonomist koji se u listopadu suprotstavio Chavezu na predsjedničkim izborima i bio relativno uvjerljivo potučen, sada se, prema medijskim najavama, planira opet kandidirati, a protiv sebe više nema popularnog revolucionara, već njegova favorita za nasljednika, Nicolasa Madura

Capriles bi, da može, odmah najurio dugogodišnjeg Chavezova povjerenika za naftu Rafela Ramireza, direktora nacionalne kompanije PDVSA i bivšeg ministra za rude i energetiku. Otkako Ramirez upravlja tom sferom, većinu novih ugovora za eksploataciju nalazišta u pojasu Orinoco dobile su ruske i kineske kompanije.

No kritičari upozoravaju da je proizvodnja nafte u Venezueli zapravo u padu nakon nacionalizacije biznisa te da je industrija u sve lošijem stanju – od održavanja infrastrukture do otvaranja novih nalazišta - u odnosu na razdoblje prije 15-ak godina, kada su tamo radili Exxon Mobil, ConocoPhillips, Chevron i druge američke multinacionalke. No bilo je to posve drugo vrijeme i u svijetu i u Venezueli, kada se nafta izvozila po sedam puta jeftinijim tarifama nego danas.

ZEMLJA U KOJOJ PUNI TANK KOŠTA MANJE OD KAVE
Strategija oporbenog kandidata Caprilesa u potpunosti se podudara s američkim vanjskopolitičkim interesima. Pored navedenih stavova, on se protivi i subvencioniranom izvozu nafte tankerima u Siriju, Bjelorusiju, Nikaragvu i Kubu, koja Venezueli u zamjenu za gorivo dostavlja medicinske usluge. Inače, Venezuelu se danas opisuje kao siromašnu zemlju s drastičnim socijalnim razlikama u kojoj je Chavez ipak uspio podići milijune iz totalne bijede i učiniti im dostupnijima obrazovanje i zdravstvo. Pritom je nafta maltene poput pitke vode u hrvatskim slavinama. Guardian spominje kuriozitet da je natankati rezervoar osobnog automobila u Venezueli danas jeftinije nego popiti piće u kafiću.

Ono u čemu se slažu obje najjače ideologije koje će se danas-sutra natjecati za vlast u Venezueli jest nužnost privlačenja novih, većih investicija - ne samo da bi se digla količina proizvedene nafte, već i njezina kvaliteta, a za to su potrebne nove tehnologije. Usto, vlada u Caracasu nalazi se pod pritiscima da devalvira nacionalnu valutu bolivar kako bi stimulirala dotok dolara.

Razdoblje krize naftne industrije u Venezueli navodno je pri kraju. S proizvodnjom kreću ruski Lukoil i Rosnjeft, a Guardian piše i o izvjesnim ulaganjima iz Vijetnama. No za puni oporavak čekaju se i kompanije 'mrskih imperijalista', pa se tako šalju konkretni signali prema američkim korporacijama poput Chevrona, Shella i BP-a, koji mjerkaju širenje na dva nova nalazišna područja, Carabobo i Junin. No oni bi bili puno spremniji učiniti to ako se s vlasti makne Chavezova ljevica koja im je stvorila velike probleme nacionalizacijom biznisa. Lani je, primjerice, službeni Caracas isplatio ExxonMobileu 255 milijuna dolara kompenzacije zbog podržavljenja njegove imovine, iako je prema međunarodnoj arbitraži trebao dati triput više.

Očito je, dakle, da će na skorašnju odluku 19 milijuna Venecuelanaca s pravom glasa nastojati utjecati neke vrlo moćne političko-poslovne strukture iz cijelog svijeta - a pogotovo one čija se sjedišta nalaze u Sjedinjenim Američkim Državama.