USKOK-ove akcije sve su bliže Zadru. Jurica Prskalo, Marijo Lovrinčević i Sandro Vukelić uhićeni su nedavno zbog sumnje da su primili mito prilikom izgradnje brze ceste Zadar 2, zvane Kalmetina, do luke Gaženica. Kalmeta je i dalje nedodirljiv?

HAC je za Kalmetinu i još dvije državne ceste kroz sufinanciranje potrošio 560 milijuna kuna, od kojih je većina otišla na Kalmetinu, a ove dvije su bile samo pokriće. Upravo se na Kalmetini i luci Gaženica najbolje vidi da je pljačka koja se dogodila u Kalmetinom resoru dobro isplanirana, organizirana, hijerarhijski ustrojena i upravljana iz jednog centra preko jednog čovjeka. Mozak operacije bio je Božidar Kalmeta, a glavni operativac je bio njegov odani prijatelj Zdravko Livaković. I najnovija uhićenja i priznanja to potvrđuju.

Dobro, zašto je Kalmeta opet pošteđen?

Kada netko padne s pozicije, ukoliko nije premrežen s nekim utjecajnim ljudima koji su trenutno u politici na visokim pozicijama, onda će taj nastradati. Oni strogo paze da ne padne osoba koja će taj cijeli lanac koji je uz njega vezan raskrinkati i povući za sobom. Očito postoje jaki razlozi i jaki ljudi koji ga štite.

Koji su to ljudi?

Karamarko definitivno, iako njegova snaga ne proizlazi iz trenutne funkcije, nego iz toga što je dosada radio i dokumentacije koju posjeduje. U vrijeme kad je policija vodila istrage o malverzacijama u HAC-u tvrtka Soboli dobivala je milijunske poslove od HAC-a i drugih poduzeća u Kalmetinom resoru. Odgovorno mogu reći da izravno mogu dovesti u vezu to davanje poslova Soboliju i odustajanje od istraga. Opet, u vrijeme Kalmete nedavno smijenjeni direktor ARZ-a Željko Denona je postavljen za člana uprave ARZ-a. To je deklarirani SDP-ovac i bilo je nemoguće da se to dogodi u tadašnjoj konstelaciji političkih odnosa, da HDZ-ov ministar stavi SDP-ova člana u upravu neke državne tvrtke. Bila je ta javna priča da iza njega stoji Linić, sada, kakva je bila Linićeva i Kalmetina veza, ja to ne znam.

Vratimo se nekoliko godina unazad. Kada je cijela priča s kriminalom u HAC-u počela?

Ova priča je krenula negdje 2005. godine kada nam je uprava samovoljno uzela povišicu koju smo trebali dobiti. Ja sam u to vrijeme bio predsjednik sindikata, a do 2006. sam bio i voditelj tehničke jedinice u naplati cestarine. U ljeto 2005. su naprasno odlučili napraviti čvorište do Vučevice, a to je rodno selo Ive Sanadera. Kako sredstva za to čvorište nisu bila osigurana, da bi zatvorili tu proračunsku godinu, i od radnika su samovoljno uzeli oko 9,5 milijuna kuna kroz smanjenje božićnice i neisplatu povišice. Napisao sam članak s naslovom 'Božićnica i povišica ili Vučevica', kojim sam prozvao Vladu i upravu HAC-a.

Znali ste kako izgledaju natječaji za svaku dionicu autoceste. Je li se iz njih moglo vidjeti da je riječ o kriminalu?

Kao član NO-a sam dobivao materijale koji su uvijek bili čisti. Npr. neku dionicu bi podijelili u tri dijela, unaprijed bi tajno dogovorili koja grupa izvođača će dobiti koji dio i raspisali javni natječaj. Bilo je ukupno devet poduzeća u Hrvatskoj koja su imala reference za gradnju autocesta. Ona su se podijelila u tri grupe i svaka bi bila najpovoljnija na unaprijed dogovorenom dijelu, za koji bi sklopila ugovor. Dakle, uvijek bi bila odabrana najjeftinija ponuda. Onda kada počne građenje te dionice, svi na njima rade ono za što su specijalizirani.
Oni kroz podizvođačke ugovore sve to podijele, realna cijena je bila znatno niža, no ovako su imali čiste papire koji su dolazili na NO, iz njih vi niste mogli ništa vidjeti jer je uvijek izabran najjeftiniji.

Papiri su znači čisti, natječaji regularni?

Da. Kriminal se zapravo događao u tajnim dogovorima koji su prethodili tome. Imali smo jedan slučaj na dionici prema Sisku kada se pojavila jedna makedonska tvrtka koja je bila znatno jeftinija od svih ovih. Onda je bio Zakon o javnoj nabavi takav da na prvom natječaju ne možete izabrati ponuđača ako je jedini. Kada je ova uigrana ekipa vidjela da se pojavila tvrtka koja nije sudjelovala u njihovim dogovorima, oni su povukli svoju dokumentaciju i odustajali od natječaja i ta makedonska tvrtka je ostala sama, a natječaj je morao biti poništen. Poslije su oni Makedoncima obećali znatno unosnije druge poslove pod uvjetom da se više ne javljaju na natječaje za gradnju autocesta. Jednostavno, nisu htjeli da drugi uđu u cestogradnju jer bi se onda vidjelo kolika je zapravo realna cijena gradnje autocesta.

Niti jedan započeti proces o malverzacijama u HAC-u nije još došao do sudskog epiloga. I tada i danas je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Slažete li se s tvrdnjom kako je on samo šutljivi svjedok koji s debelim zakašnjenjem, nakon što je šteta odavno počinjena, reagira?

Pa ova priča danas kako nemamo neko drugo rješenje za glavnog državnog odvjetnika je smiješna. Ne možete za redom gubiti deset utakmica po 10:0 pa tvrditi da trener nije kriv i da nema boljeg rješenja. Ja ne tvrdim da je Bajić loš državni odvjetnik, nego očito ima svezane ruke pa se uglavnom bavi političkim mrtvacima ili otpisanima.

Tko mu je svezao ruke?

Oni koji ga postavljaju, koji ga biraju. Oni koji sjede u Saboru i koji su cijelo ono vrijeme sjedili u Saboru. Jer, koja je logika da nakon iskaza Josipa Sapunara kako mu je Kalmeta naredio da radi posao s Fimi medijom, Kalmetu nikada nitko nije upitao ni za zdravlje?

Nikada nisam imao izravne prijetnje možda i zato što sam neko vrijeme bio pod policijskom zaštitom koju nisam tražio. Bilo je to negdje u jesen 2009. kada su hapsili zbog skupog farbanja tunela. Da li su presreli neku informaciju na temelju koje su zaključili da postoji realna opasnost i prijetnja, ja to ne znam. Meni je javnost najbolja zaštita. Kad progovorite, ne trebate se bojati, dok šutite o nečemu, imate razloga za strah. Kada progovorite, to postaje javna stvar.

Kada počinje vaš aktivizam?

Ja sam rodom iz Bosanske posavine, no u Slavonskom Brodu živim od 1976. Moja cijela obitelj je u proljeće 1992. protjerana i bili su kod mene, njih 15-20, dok se nisu snašli. Kod mene je do danas ostala sestra s četiri kćeri za koje se brinemo. Osim toga, kako sam ja s područja Plehanske župe koja je imala veliku zbirku umjetnina i vrijednih knjiga pa me tadašnji gvardijan fra Blažen Lipovac zamolio, kod mene u podrum smo spremili najvrednije knjige i slike. Bio je i on kod mene šest mjeseci. Uz pomoć još nekoliko prijatelja, spasili smo oko 300 vrijednih slika i preko tisuću knjiga od kojih su neke izuzetno vrijedne, pa smo radili i izložbe. Svima je bilo jasno kada se zahuktao rat u Hrvatskoj da će se samo preseliti u BiH pa smo počeli organizirati pomoć, osnivali smo domovinske klubove, Zajednicu izbjeglica, Vijeće za povratak, Hrvatsko narodno vijeće BiH… '93. smo osnovali i udrugu 'Lice mira' koja je štitila osobe drugih nacionalnosti koje su u ta turbulentna vremena velikih tenzija živjele u Slavonskom Brodu. Pokrenuli smo i novine Posavski glasnik jer je Posavina bila u medijskoj blokadi. Tako je moj završetak u sindikatu bio logičan, uvijek me privlačio građanski aktivizam.

A stranački?

Od 1996. sam se uključio u HSS BiH, a kasnije i u slavonskobrodsku organizaciju HSS-a do 2003. Meni je ta opcija bila uvijek bila simpatična jer stjecajem okolnosti moj djed po kojem sam dobio ime je bio vrlo aktivan HSS-ovac, pa je čak, a to mi je baka pričala, u našu kuću dolazio Stjepan Radić. Politika braće Radić mi je bila prihvatljiva opcija.