Biste li na predsjedničkim izborima glasali za čudaka koji se ruga konkurentima zbog izjava da, ako pobjede, odluke neće donositi oni, nego parlament, jer, veli taj, 'tijelo od 120 ili 160 ljudi nikakve odluke donositi ne može'? Pa da bude do kraja jasno što misli još dometne: 'Kada hrvatska vlast ne bi znala obnašati svoju državnu dužnost, onda bi i rulja mogla preuzeti vlast.'

Dakle, biste li čovjeku s tako osebujnim shvaćanjem demokracije dali svoj glas? Ne? Jeste li sigurni? Uzmite slobodno minutu-dvije za razmišljanje, jer ovo nisu citati izmišljenih izjava. One su stvarno izrečene, a barem jedan dio vas je orno i glasao za onoga tko ih je dao. Riječ je o Franji Tuđmanu; prvu izjavu dao je nedugo nakon prvih predsjedničkih izbora 1992. godine, a drugu nakon narednih, 1997.

Na obama je više nego premoćno pobijedio već u prvom krugu, što je kasnije bilo nedohvatljivo i za megapopularnog Stipu Mesića, najprije s blizu 57 posto glasova, kasnije čak i s preko 61. I premda to svjedoči preciznošću Gajgerovog brojača da je Tuđman devedesetih zarazio golemu većinu Hrvata i Hrvatica idejom autokratski vođene etnocentrične države, oni su je 2000. odbacili kao pohabani, dronjavi šinjel, nedostojan da ga se koristi i kao radnu odjeću za najprljavije poslove.

Što se dogodilo? Pa očito se jedan visoko ideologizirani sistem, u kojem su vlastiti sunarodnjaci doživljavani samo kao pješadijski korpus za ispunjavanje svetih nacionalnih interesa, potrošio i iz temelja se počeo urušavati. To su zatim ubrzali najviše Stipe Mesić eksplicitnom detuđmanizacijom, tj. uklanjanjem zaglavnih kamenova bivšeg režima (uspostava suradnje s Haagom, poništavanje natpolitičke pozicije Hrvatske vojske i, koliko se dalo, Crkve).

A zatim, iako puno manje, i Ivica Račan i Ivo Sanader, obojica tiše i diskretnije, gotovo u tajnosti. Pritom se ovaj drugi nadao da se i na taj način može stvoriti relativno pristojna postideološka država (što se donekle zbilja počelo događati, osim u oblasti korupcije, gdje, upravo gledamo, nije napravljen praktički nikakav pomak u odnosu na devedesete). Ali sada, kada je Mesić na odlasku, a Sanader je već otišao, lijepo se vidi da ta 'druga tranzicija' (riječima Vlade Gotovca 'druga republika') nije uspjela. Ili, ako hoćete, podbacila je.

HALAPLJIVE BARAKUDE UMJESTO NACIONAL-BOLJŠEVIKA

Najbolje se to vidi iz popisa kandidata za predsjedničke izbore početkom iduće godine. Jest da među njima uglavnom više nema namrgođenih ideoloških polubogova kakvi su dominirali devedesetih, u čije se sakristije ulazilo klecavijih koljena nego u ispovjedaonicu. Ali to ne znači da je ta nova šarža bolja od prethodne. Dovoljno je spomenuti samo neke od njih (Nadan Vidošević, Milan Bandić, Andrija Hebrang, po nekim indicijama čak i najveći zaljubljenik u pravnu državu u Hrvata Ivo Josipović) pa da vidiš da je nekadašnje nacional-boljševike zamijenila sorta apolitičnih, ali materijalno halapljivih barakuda. Ponekad i notornih sjecikesa.

I sve bi se to, ajde, nekako dalo podnijeti, da se ovdje ne zatvara krug koji smo otvorili na početku teksta. Oni isti koji su se zasitili Tuđmanovih redovnih dnevnih postrojavanja nacije, sada su opčinjeni tim novim liderima, iako su oni odreda odnjihani baš u njegovoj zipki. Štoviše, ideja o dvjesto avangardnih bogataša koji će tobože biti lokomotiva razvoja Hrvatske, a zapravo su je oderali kao živa jarca, mogla je pobijediti tek kada je prestala biti ekskluzivno Tuđmanova i kada je prihvaćena izvan kruga HDZ-a.

ZAGREB KAO CENTAR 'POSELJAČENJA' HRVATSKE

Uostalom, ako ne vjerujete meni, poslušajte njih. Onaj isti prezir prema 'rulji' koji je pokazivao njihov faktični politički otac, sada pokazuju i oni i još ga garniraju psovkama na račun medija kakvih se ni u njegovo vrijeme nije čulo. I kada vidiš da se sve promijenilo samo zato da ostane isto, da čak Tuđmanov model kapitalizma bolje funkcionira sada kada je oslobođen suvišnih ideoloških prnja, dođe ti malko muka od teza koje se čuju u posljednje vrijeme o postojanju zapadne i istočne Hrvatske.

Prva je navodno visokoproduktivna i uljuđena, ukratko europska, druga parazitska, proustaška i vjerski zatucana, dakle antieuropska. Na stranu mala nevolja s činjenicama da je patrijarh istočne Hrvatske Tuđman rođen usred zapadne (Veliko Trgovišće), a otac i poeta zapadne Gotovac usred istočne (Imotski).
Važnije je da ovo jako miriše na na prebacivanje odgovornosti za civilizacijski sunovrat Hrvatske s njenih gradskih elita na ruralno stanovništvo, iako je jasno da je glavni centar njenog 'poseljačenja' bio u devedesetima neprikosnovena politička metropola Zagreb. A to je, hvala na pitanju, ostao i do današnjih dana.