Tko je don Božo Milanović, na spomen čijeg je imena predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izviždana u ponedjeljak u Pazinu tijekom proslave 74. obljetnice donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju Istre s maticom te 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije?
Zvižduci su odzvanjali dvoranom u Pazinu u trenutku u kojem je Grabar Kitarović spomenula doprinos hrvatskog svećenstva pripajanju Istre matici. Isti scenarij dogodio se i nekoliko minuta ranije, kada je o ulozi svećenstva progovorio saborski zastupnik Anton Kliman.
'Svaki istarski domoljub bio je antifašist, neovisno o ideološkoj pripadnosti, a poseban doprinos toj narodnoj borbi za slobodu dalo je katoličko svećenstvo', kazala je predsjednica i dodala da 'treba naglasiti da je katoličko svećenstvo predvođeno don Božom Milanovićem objavom Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka… Crkva je iz ideoloških razloga bila izložena različitim progonima, pa i ubojstvima svećenika i vjernika. I to treba reći kao jednu od istina u cjelini povijesti tog vremena', poručila je predsjednica uz zvižduke u Pazinu okupljenih antifašista.
vezane vijesti
Tko je dakle don Milanović, koji im toliko smeta?
Riječ je o čovjeku kojeg možemo svrstati među najznačajnije osobe u Istri u 20. stoljeću kada je u pitanju razvoj kulture i očuvanje hrvatskog identiteta. Rođen 1890. u Kringi, malom selu u unutrašnjosti Istre, Milanović je još kao tek zaređeni svećenik imao problema s tada austrijskim vlastima tijekom Prvog svjetskog rata.
Nakon rata, kada 1918. počinje talijanska okupacija Istre te zatiranje hrvatskog i slovenskog identiteta na tom području, Milanović svoje djelovanje usmjerava prema očuvanju nacionalne svijesti na poluotoku.
Bio je pod policijskom prismotrom, a bilo je i nekoliko fizičkih napada na njega. Godine 1922. premješten je u Trst te se posvetio političkoj i izdavačkoj djelatnosti.
U Trstu je ostao do 1941., prema podacima Istarske enciklopedije, kad je interniran u Bergamu, uspijevajući se potajice sastajati i dogovarati s istarskim župnicima i koparskim sjemeništarcima iz Istre te tiskati i širiti knjige i brošure na hrvatskom i slovenskom jeziku. Nakon pada fašističke vlasti u rujnu 1943. vratio se u studenom u Trst.
Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata s Milanovićem su predstavnici nove vlasti u Istri i Hrvatskoj uspostavili kontakt radi dobivanja potpore Crkve za pregovore o budućim državnim granicama. U zamjenu je od jugoslavenskih vlasti zatražio da se omogući utemeljenje istarskog hrvatskog sjemeništa s osam razreda gimnazije, utemeljenje istarskog svećeničkog društva, izdavanje vjerskog lista, da se dopusti podučavanje vjeronauka u školama i nastavak djelovanja Društva sv. Mohora za Istru.
Povijesnu ulogu odigrao je 1946. kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine, na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine.
Spomenicu je donio Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miroslav Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u toj spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati, naročito svećenici, od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
Komunističke vlasti prvih poratnih godina pridržavale su se dogovora postignutog s Milanovićem. U Pazinu je osnovana katolička gimnazija, kojoj je bio na čelu, no kasnijih godina na nju su primijenili istu politiku kao prema Katoličkoj crkvi na cijelom teritoriju Jugoslavije.
Jedan od potpisnika Spomenice, koji se 1947. s ostalim svećenicima usprotivio planu što je uvodio radne akcije nedjeljom te udaljavanje Crkve iz javnog života, je Miroslav Bulešić. Njega su pristalice nove vlasti ubile 1947., a 2013. proglašen je blaženim u Puli.
S druge strane Božo Milanović vodio je gimnaziju u Pazinu do 1968. godine, a 1962. dobio je počasni doktorat zagrebačkog Teološkog fakulteta.
