Pitanje zdravlja i bolesti nije nešto s čime je korektno zafrkavati se, a građaninu Republike Hrvatske dr. Ivi Sanaderu možemo poželjeti da što prije ozdravi i izađe iz bolnice. To je nešto što nalaže minimum ljudske pristojnosti
Sasvim druga priča je sa svim drugim pojavama vezanima uz posljednja događanja s bivšim premijerom. Riječ je prije svega o izrazito povlaštenom tretmanu u zagrebačkoj bolnici na Jordanovcu, zatim o prioritetima ministra zdravstva Darka Milinovića koji samo što ne kampira na odjelu na kojem je hospitaliziran njegov bivši šef i, za kraj, o načinu izvještavanja hrvatskih medija o toj temi.
Povlašteni tretman na plućnom odijelu podrazumijeva poseban apartman, zasebnu sobu i puno osiguranje. Na tiskovnoj konferenciji ministar Darko Milinović je to definirao kao uobičajeni tretman koji uživaju i drugi građani. S tim se prosječni porezni obveznik i građanin Hrvatske nikako ne bi mogao složiti. Naravno, taj povlašteni tretman i nije neka novost, posljednjih tjedana smo dovoljno čitali o tome koliko nas košta ražalovani premijer, koliki je iznos njegove plaće u egzilu i kolika je cijena svakodnevnog osiguranja, koje se plaća iz proračuna. Začudili bi se, zapravo, da se dogodilo suprotno.
Upitno je i ponašanje aktualnog ministra zdravstva u čitavoj situaciji. Sazivanje tiskovne konferencije nije samo u funkciji izvještavanja radoznalih medija i javnosti, već predstavlja i realistično poklonstvo bivšem premijeru koji formacijski, po svemu sudeći, i nije tako bivši. Tu činjenicu u medijima prepoznaju i marljivi pratitelji konstelacije moći u političkoj sferi pa imamo iz sata u sat prenošenje izvješća liječničkih konzilija. Takve igrokaze smo, bez zluradosti, već viđali na ovim prostorima, primjerice s Titom i Tuđmanom. A to trenutačno Sanaderu najmanje treba.
Iz svega navedenog je i više nego razvidno da Ivo Sanader nije ni približno bivši premijer, kako se dalo zaključiti posljednjih tjedana. Opsežne sigurnosne mjere oko zagrebačke bolnice se sigurno ne uklapaju u tu sliku. Potvrda tome je i stav 'bezbednjaka' na tom zadatku, kao da je riječ o sigurnosnom pitanju broj jedan u zemlji. Teški bolesnici u toj instituciji i njihova bliža rodbina ne mogu se staviti u kategoriju sigurnosne prijetnje. Na kraju je pitanje svih pitanja - od koga prijeti opasnost za bivšeg premijera? Građani ove zemlje mogu biti ljuti na vlast, ali nisu realna prijetnja. Čemu onda svi ti troškovi i cijela ta sigurnosna operacija? To je ono što zanima prosječnog građanina, poreznog obveznika i glasača.
