Glumac Tomislav Martić na kazališnim daskama utjelovio je mnoge, no uloga njegovog života ili životna uloga je samo jedna. Gotovo tri desetljeća u raznim redateljskim varijantama glumi Isusa, a 20 godina u najvećem scenskom prikazu 'Muke Gospodina našega Isusa Krista', onom u Imotskom, prolazi korak po korak kroz najdramatičnije scene u kršćanstvu - noseći tridesetak kilograma težak križ. Jednom mu je jedan akademski glumac rekao da je 'patentirao' Isusa, a mi smo mu pristupili kao jedinom profesionalnom Isusu u Hrvatskoj
Na svaku Cvjetnicu Imotski postaje Jeruzalem. 400-tinjak Imoćana na sebe navlači kostime židovskog puka iz Palestine od prije 2000 tisuće godina, postaju židovski svećenici, rimski vojnici, Veronike, Cirenci, Jude....Grad postaje scena možda najprepoznatljivijeg trenutka čovječanstva, tvrđava ponad grada postaje Golgota, a Tomislav Martić po tko zna koji puta ulazi u lik glavnog protagonista - Isusa Nazarećanina.
Križ koji nosi imotskim ulicama u gotovo dvosatnom uprizorenju 'Muke' teži i do 35 kilograma.
‘Kada smo ga radili prije 20 godina, nisam mislio na protok vremena i kako ću ga nositi 20 godina stariji. I napravili su varijantu od 15 kilograma. Ja kažem: Ma što je to? Pa kako mogu glumiti s takvim križem? Pa su se vratili s ‘pojačanim’ od 20 kila i na kraju smo završili na 30-35. Rekli su mi: Ma to je samo predstava. A s koliko sam se pogleda susreo u ovih 20 godina, s kojim pričama. I kako onda možete imati lažni, falši križ?!’, rezimira.
Od 1998., kada se u Imotskom prvi puta odigrala ‘Muka Gospodina našega Isusa Krista’, Martić je odan ovoj ulozi. No prije dvije godine, usred Posljednje večere na generalnoj probi ukliještila su mu se leđa. Umjesto njega uskočio je gvardijan imotskog franjevačkog samostana fra Kristian Stipanović. Upravo u tom samostanu Martić se svake godine barem tjedan dana prije Cvjetnice priprema za ulogu.
Jer uloga Isusa, napominje, iziskuje poseban psiho-tjelesni pristup. Scena je grad, predstava se odvija na otvorenom. ‘Imali smo i kišne varijante i naglih udara bure, a vi ste gore na križu na četiri-pet metara. Ove godine je dva dana prije bila snježna vijavica u Imotskom’, prisjeća se.
Ostavili ga na križu
No nije od Imotskog sve krenulo. Martić se u Isusovim cipelama našao puno ranije. Prvi put krajem 80-ih na splitskom Marjanu u predstavi ‘Šimun Cirenac’, pa u predstavi ‘Oprosti nam duge naše’, a zatim i na splitskim Prokurativama u predstavi 'Muka Spasitelja našega Isusa Krista'.
‘Tada na Marulovim danima završimo mi predstavu, svi se povuku, a vani temperatura tri, četiri stupnja. A ja skoro gol na križu i oni me ostave, zaborave na mene. I evo ti Joška Ševe, smije se, sav zabundan i kaže: Tome, 'ko ovo more platit?! Tek su me onda spustili’, prisjeća se Martić, član ansambla Gradskog kazališta Komedija.
Jasno je da za njega uloga Isusa nije tek uloga. ‘Ja sam i rođen na Cvjetnicu’, kaže nam kao da je već sama ta činjenica dovela do toga da ga uloga Isusa trajno obilježi. Rođendan stoga uvijek slavi nedjelju prije Uskrsa, bez obzira na kalendar, pa mu ‘njegovi’ franjevci koji organiziraju ovaj spektakl, dobacuju: ‘I ove godine ćemo razapeti Tomu na rođendan!’.
Zadnja oaza slobode
Glumac Tomislav Martić smatra kako je kazalište zadnja oaza prostora slobode. Na pitanje do kuda ide prostor slobode u kazalištu, odgovara: 'Aktivizam ne smatram kazalištem. Duši treba dati najljepše misli svijeta, obećanja i nade, a to izostaje: Vjera, ufanje i ljubav', smatra.
'Tko je koga tražio, ja Njega ili On mene?'
Na pitanje zašto je toliko puta utjelovio isti lik, kaže: ‘E pitanje je tko je koga tražio, ja Njega ili On mene’, kaže nam Martić. ‘To je potraga koja se dogodila, potraga za Njegovim licem. Jer tko je On? On je za mene sinonim ljubavi koja nije ljubljena, ljubavi koja nije dostatno ljubljena. Jedan čovjek je rekao: Na koga Nazarenac (Isus Nazarećanin, op.a.) baci oko, taj mu više nikada ne može pobjeći’, objašnjava.
Iako je 'Muku' igrao nebrojeno puta, Martić naglašava da priča ne staje na tome. Nakon stravične torture i križa slijedi uskrsnuće.
‘Vjera nam je uzaludna ako nema Uskrsa. Biti vjernik znači patiti, ali i dobiti snagu protiv patnje, plakati, ali i biti utješen, biti ranjen, ali i zaviti rane, biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka, umrijeti, ali i uskrsnuti! U obraćenju je bit. A padovi? Padovi dokazuju da si samo čovjek, treba se pridignuti. Padovi nas popravljaju, oprostiš sebi, oprostiš drugima i ideš dalje’, dodaje.
'Ova kruna mi je najdraža'
A poniznost? Tijekom Muke u Imotskom, Martić baš kao i Isus tijekom Posljednje večere pere noge apostolima. Među njima je i imotski gradonačelnik.
‘Pa Isus je kleknuo i oprao noge apostolima. Služio je, nije vladao iako su Židovi očekivali raspored resornih mjesta. Sniziti se, služiti drugome, život svoj dati za druge, a nagledali smo ih se', kaže Martić.
‘U oponašanju nikako nije dobro prepoznati onog tko se preobukao, nego onog tko je prikazan. Ja samo predstavljam Isusa. To je sve jedan hod koji me vodio. Srca spremna ja to radim. Glumio sam knezove i razne vladare, no ova, trnova kruna mi je najdraža’, znakovito zaključuje.